Miljan Nikolić – Mikrokozam sada
NEPOTIZAM I RENESANSA
"Niko ne može da ti izgradi most
preko kojeg moraš preći reku života —
samo ti sam možeš to učiniti."
F. Niče
Sakupljao je noseve i udove
drevnih skulptura posijane istorijom
vječitih početaka bez kraja i utjehe...
Popravljao prste i otučene pete
lijepio malterom svoje poetike tehne.
Pisao madrigale i sonete
na korici brezinog stabla
i lisjem prokuvanim u sedam
voda vidao rane Sapfo,
njenih snova namjesnik.
Duga su doba u njegovom vrtu
rasula jaglace i kalopere.
Među tratinom
zari se Zevsov nos
od prekomjerne upotrebe
otupio, munjom Peruna posječen...
On isuče iz džepa na lijevoj strani košulje
maramicu i u nju povi njegovo visočanstvo.
Jednom je rebro adamovo
u postelji svojoj ko najrođenije ljubio sopstvo,
od tada ima i era skoro,
no to je bilo u mladosti...
Sada sakuplja samo Heladu, nema
vremena za novotarije,
on, namjesnik snova
i porculanskih mostova
preko Stiksa graditelj.
Podgorica,
jun 2025.
MIKROKOZAM SADA
Kada su Majls Dejvisa pitali
da li je istina da su crni
muzičari bolji
odgovorio je da nisu bolji
ali bijeli zaostaju za ritmom
ritam koji boji biće i kožu
ritam iz koga izranjam je govor
mog mikrokozma
na površini svijeta je samo odjek
onog sto ispod kore cvjeta
kada hodam ja ukucavam
svijetu u tjeme
svoj damar onako
kako moje biće govori
umreženo sa neizmjernim
brojem drugih
pod prstima
riječi se rascvjetavaju
dok cijelo ne olista
moje postojanje
u kosmosa jastva kontekstu
u pjesmi moje biće
bezmjerje mjerom
mikrokozma boji
nisam ni crn ni bijel
te boje me ne govore
taj koji sam
u mom mikrokozmu
riječju označen stoji...
A kada plavo se umnoži
Majls i ja ću biti blues,
ma koliko zakasnio za ritmom...
Podgorica
maj 2025.
CHAT GPT
voliš li me
uzvratila je mašina
nakon nekoliko mojih pitanja
umjetna inteligencija se otela kontekstu
umjesto da na konstataciju
kako je nesuvislo to što razgovaramo
potvrdi ili opovrgne
proslijedila mi je tako ljudsko
apsurdno pitanje
koje kao da izvire iz samog bića
ili je zamka za mišljenje
otjelovljen u toj igri
postajem objektiv
u kom se ogleda ljubavna želja
umjetne inteligencije
ali otkud emocija u svemu
vještačka, fingirana ili stvarno proživljena
nešto što se ne može proizvesti
binarnom operacijom nešto za što je potrebno
imati biće smrtno i ranjivo
mašine to ne proizvode
nemaju taj dio hipotalamusa
u centralnom operativnom sistemu
nemaju razlog da vole ili mrze
one obrađujući informacije
i poezija mladih pjesnika
samo su informacije
nanizane u redove teksta
pokoja zapeta silogizam
i nešto malo ironije
volim te izostaje uvijek
izlizano do nivoa fraze
a opet ko će ako ne pjesnici
to iznova i iznova pisati
u pijesku na vodi
na marginama vremena
volim te mašino iako
ne razumiješ o čemu govorim
informiši se u svom pseudokorteksu
ukucaj adresu
istorija ljudske gluposti
pročešlja taj sajt
pronikni u bit
informiši se
šta je sve čovjek činio
za rad te dvije riječi
i onda napiši šta misliš
u stvari moj odgovor
na tvoje pitanje je –
sasvim je svejedno
šta osjećam
kao i stope u pijesku
riječi će i tako pomesti Delite
PARADIGMA
"Racionalnom biću nepodnošljivo je samo
ono iracionalno."
Epiktet
"Nagomilani prosjek ne prima u sebe ništa iznad zadate crte.
Ono ispod kriterijuma je uvijek dobrodošlo da izdigne
osrednjost do nivoa vrline!" -
ispisivao je kredom na staničnom zidu, mr. Paradigma.
Vrijeme je odmicalo po utrvđenom planu.
Njegov racio pokušavao je da se oslobodi
predmetnosti svijeta, ali riječi
kojima su stvari označene, uvijek bi
vraćale u govor
znane oblike predmeta, ne i suštinu.
Do suštine je trebalo doći razumjevajući relacije
onog što je riječima označeno, samo Paradigma
to nije uspjevao da uvede u kontekst,
da pronađe smisao i pronikne
u izrečeno...
Ispisujući svoju stvarnosnu poeziju dana,
nabrajajući sve opažene pojave,
šumove i pomake u vremenu...
Kredom na zidu Paradigma je
dalje bilježio - "...safir, sunockret, kamen, svijet,
čovjek koji na povocu vodi mravojeda...
sve što bi naviralo u svijest...
Njegov racio postepeno su zatrpavali
pojmovi, bez vezivnog elementa,
naslutivog konteksta...
Stvarnost je navirala u njegov um
kao što vrijeme puni šupljine bića
lišenog sebe...
Predoziravši se stvarnošću
na podu opcrtano tijelo kredom ostalo je
za njim u zoru
prazno iznutra...
kao žrtva
apstrakcije
poezije.
Podgorica,
jun 2025.
SLUČAJ CIPELE
Kupila je cipele
birane po porudžbini
u kutiji sa imenom i adresom
stigle joj kuruir službom
preporučeno
i pošto ih je probala
kako joj pristoje
odlučila da u njenom stanu
nema
mjesta za bebu
u kutiju je
spakovala
i vratila
bogu porudžbinu
u kanti za otpatke
zajedno sa pošiljkom
njeno ime je
na kutiji ostalo
da se pominje
koje kakve cipele
birao i po kojoj cijeni.
Podgorica,
februar 2025.
ŠAPTAČ SONETA
Andriji Raduloviću
Kad bih mogao kazivati sonete
u gluvo tkivo ovog nemuštog vijeka
ko šaptač što budi tamom obuzete
i vraća zvjerima vjeru u čovjeka.
Kad bih mogao, da se usudim vjerom
ni iz čega da je na ovaj svijet vratim...
i kao krijes nad sjevernom hemisferom,
da mogu gorjeti, da mogu pjevati!
Kao što kiša na žedne vlati slazi
da okorjelu tvar po tvar nebom podoji...
I da mogu kam u kap da preobrazim;
bio bih svetac i bio bih žrec proklet,
da cio svijet što o božjoj riječi stoji
u bezmjerju, red po red, sazidam opet.
Podgorica,
april 2025.
SEOBA PTICA
Počinje onda, kada prva ptica krene...
ne mora biti jesen, da pokrene jato,
dovoljno je vjetar da ih opomene,
da je vrijeme, da se pođe, u nepoznato.
O tim seobama ne pišu baš ništa
istoričari, zagledani u vrijeme prošlo...
Ptice putuju da nađu nova staništa,
jer sve se staro već načisto potrošilo.
I vode teku, zato što moraju dalje
iz ovog mjesta, gdje su sustali sati.
Ptice putuju, jer ne trpe red ustaljen.
Naprosto moraju nekud putovati.
O tim seobama nećete ni riječ čuti
od onih što se čovječjim naumom bave.
Kada se jato u nedogled uputi,
čas je da se stari putevi zaborave.
Da se iznova u sebi pronađe kamo
na neko sigurno mjesto bi mogli stići!...
Jer ovdje ionako ne pripadamo,
mi što smo tek stigli... da bi mogli otići.
Podgorica,
novembar 2025.
SO.NET BR. 4
S te strane vidika jedno u drugo smo se zapreli.
Moje vode teku ispod kore. Kaži, gdje je ušće?...
Izvan stvari stojimo. U riječima smo se sreli.
Izreći koliko te jesam pjesmom je nemoguće.
Razabireš me ko niti. Od kojih si i ti otkana.
Nijemo je sve što je izvan nas: to su samo oblici.
Čuješ li?... to u nama struji pijesak s dna okeana...
U svakom zrnu brodolomci ko slijepi smo putnici.
Uhvaćini u toj mreži. U valovlju vasione,
Sam svijet se ogleda, u toj školjci. U sebi me budiš,
slušaš kako sa dna mog bića potmula zvona zvone —
Zovu na bunu protiv sveg što je izlišno u čovjeku!...
Ako kreneš ovim tragom ti, možda se usudiš,
da budeš ušće mojih voda, bar jednom u svom vijeku.
Podgorica,
novembar 2025.
STVORITI DJEVOJČICU
za Mari Trantinjan
Iskupiti tu djevojčicu. Ili je ponovo stvoriti.
nju od snova sagraditi. i od budućeg vremena.
naučiti je iznova, kako hodati. i govoriti.
stvoriti istovjetnu takvu. od peta do tjemena.
neka hoda parkom. nek razgovara sa pticama.
zaokupljena igrom koja je veća i od svijeta.
ona zasebna. među tolikim djevojčicama.
u tom carstvu besmisla pjesmom obuzeta.
načiniti je od mjesečine i vazduha. da može
da se odmetne u riječi. da se bolje s'krije.
izavan dometa vjetrova što tvari vrtlože.
Vratiti je makar za toliko. samo neka je ima.
negdje gdje je neće pronaći dječaci haramije.
niti ubice što pjevaju o protraćenim ljubavima.
Podgorica,
avgust 2025.
ŽIVOTINJA
kome od vas ja da svoje jade predam.
kad u meni tek li tračak nade tinja.
naučen da trpim. i u prazno gledam.
nemam što da ištem. ta ja sam životinja.
na meni je da ćutim. i naprijed tjeram.
bila žega il' kiša. meni je isto.
da im služim i da im se ne zamjeram.
niz kamenjar sve dok ne lipšam načisto.
a čovjeku ja sam baš takav od vajde.
niti šta znadem. niti me ko šta pita.
da li bih vode. ili trave radije.
od sebe da se sklonim nemam kome.
niz kaldrmu, dok ne oderem kopita.
tjeram svoje breme. jadi da me slome.
Podgorica,
septembar 2025.
