Radomir D. Mitrić – Dvojina
Od suza slanije
S vremenom čovjekovo srce okameni.
Zgrusne kao grudve soli morskih solila,
suze isplače u planine, uvre u jezera pod
stijenama, u rijeke ponorne i u škrape.
Vrati se sve tamo otkuda si pošao u svijet,
u golu kost, kamen, onamo gdje si prvi
zrak usrknuo, udjenuo dušom u tijelo kao
konac u iglu, kao u kuću iz daleka gost.
Gdje voluharice kriju se skamenjene od
straha zbog piska grabljivica nad sobom,
ikrena mlađ tek dobija peraja, postaje ribom,
uči se plivati, pod sigom i sedrom, u svrutku.
Tamo gdje smo je lovili na ruke, na peševe,
podvodne crve, na leptira i muhe, još uvijek
nespremni za tegobe života, goli i mladi,
još ne znajući za opako ljubavništvo smrti.
Vremenom čovjekovo srce okrilati, uspne
se, zainati, a onda isponova, u čemer padne,
bolno od ljubavnih muka, ogrubi kao platno
od sargije, i isplače obilno u dahu karasevdaha.
Prosektura
Šta su našli u tijelu pjesnika na prosekturi:
čitavo jedno omanje sinje more sa barkama,
veslima, konopima i sidrima. Onda i kavez
sa štiglićima i klupko crveno kao iz priče
o Arijadni. Ukrasno drvce sa raznim perlama,
koraljima, biserima i đinđuvama. Perorez.
Kolumbarijum urni sa pepelima davnih ljeta.
Jedan notes sa nečitko ispisanim versima,
riječi kazane i nekazane, preostale u duhu
poezije još uvijek, neoskvrnute i zemnim
neporažene. Rosso Romano*, purpurnu
tkaninu svetog relikvijara. Jednu slikariju
odavno zagubljenu, slikanu u duhu škole
firentinske. Vjenčanik, prsten bez nevjeste.
Biljege na zaliscima srčanim, poput onih
nastalih od harpuna u tijelima morskih pasa.
Nalik ožiljcima urezanim neuzvraćenim
ljubavima. Periskop i kompas. Koncert orgulja
i anđela. Šumu visoku gdje rijedak slavuj poje.
Pramen od ženske kestenjaste kose, urebran.
Jedan durbin i starinski ključ sa oglavljem.
Kućicu zapuštenu gdje mirišu mirta i bazga.
* Vrsta tkanine kojom je po predanju bio omotan zlatni gral
Naša ljeta nesvršiva
Koraknem uvali gdje vode bočate slaze
u slaništa mora, titraju sjene u peristilima
nad kojima roje se vitice limunova i osa,
a sve nalikuje tijelu tvome, vretenastom,
dok čeka u modrini kao barka čije će utore
u oplati madira ispuniti prsti vješta
kalafata, s rutavom konopljom ili mahovinom
i talogom ulja maslinovog za pituranje.
Podne u bonaci škrto je u pokretu, stidno
kao mladi pešikani, a duša ti zaigrana
pliskavica, krijesta talasa, lastavica pred
kišu. Svud uokolo grafija ljeta nijemo se
utiskuje u grafike primorskog akvatorija,
u tvoja bedra od morske trave i algi što
lelujaju dok mirišu lavandom kojom si
punila madrace i preobuku da odbije kukce.
Tvoji su prosci odavno iščezli, noseći
kožne, starinske kofere, odjurili za
trajektima i velegradskim suknjama,
ostali smo sami u svim ovim kamenim
kućama s podovima zemljanim, zavazda goli,
poput aveti iz starobalkanskih kultova.
More i vjetrovi su nas šibali, a stari
preostali i dokoni svijet nam se čudio,
dok bi se kikotali u tmuši. Ležeći jedno
uz drugo, obvijeni, siktavi kao mladi poskoci.
Piva
Zum autofokusa u objektivu: gorolomi,
čudesni predjeli uzdiglog krasa. Nevidio
kanjon, silna voda hidrocentrale, Mratinje,
vučja moja postojbina. Arkadija od uškoralih
oskoruša, jakih mirisa, bjelomrsa i gorobilja.
Puhor ljetnih kiša, prhut krila rijetkih ptica.
Crno-bijele fotografije visećih mostova,
lokomotive zastale u krečnjaku davnoprošlih
vremena, stećci potopljeni Pivskim jezerom,
pjesnički susreti na starom pontonu Plužina,
vidikovci kakvih je ostalo malo na svijetu.
Biblija životna uramljena u maglu planina.
Anđeo zgranut u dolima, gledajući kako ciči
zapaljena nejač rukom krvoloka. Poskočići
kao kad pište u vatri utrina. Strunom gusala
davljene, kao svilenogajtanom, Odive pivske,
mrke i ćutljive, posestrime vila Durmitorskih.
Krv, kamen i voda uspeti, raspeti uvrh svoda.
Miroljubiva
U velikim gradovima dan je najčešće pumpa
benzinska što bukne u plamnoj pečurci vatre.
Treba ti stoga mir sitara, kojeg prebiru prsti
Anuške Šankar ili njezinog još slavnijeg oca.
Truba Četa Bejkera, violončelo Rostropoviča.
Glas Šade koja uznosi u planine i moru vraća.
Tvoja kada tada postaje okean, čistilište.
Sama biraš hoćeš li se predati pročišćenju,
morfijumu snevaču ili kolumbijskom prahu,
s kojom djeca nesretna od civilizacije silaze
u paklene limbove, žiletirajući stvarnost.
Neptunova si kćer koja je zaboravila da roni.
Vođena sjajem disko-kugli, a ne zrakama
sunčevim, očiju skrivanih tamnim naočarima,
braneći se od neona, tektonike i laže ekrana.
Mučena svakodnevicom, godinama koje su
pojeli skakavci tehnokratije, muškarci beslovlja,
diodni Adami, mladi japiji, ljevičarski dendiji.
Ustani već jednom, ti si jedro, vedro nebo ti si.
Prozor Voja Stanića
Kosmos se sav tiska, ne bi li stao u jednu tačku,
štafelaj osamnice malog slikarskog ateljea,
zagledan u korzo nad morem, vjetrova stradu,
prostor gust kao kad trpko u šaci pucaju šipci,
pršte narovi, sunce tu je u stalnoj hodočasti,
jedriličaru snova, svjetioničaru, magu, maštaru.
Čitava Boka tu postaje sveta, kroz vizuru tog
malog i budnog okna na hercegnovskom Škveru.
Preselio je Vojo skoro u plave daljine perihela
ali ostavi odškrinut prozor, i čini se da kroz
škure noću izlazi svjetlost otud i presijava se
mirotočno na ljude i na barke, na platna što
postaju čudesno žive i tihe rajske plaštanice.
Tako se ritmuje svijet, u gorkom amaru zrijući
u oker, u zlato, iz žuči u med, u sladost što trne
pod jezikom, dok maginju i nešpolu slasno kuša.
Niko nije umio tako svijet primorja da oslika,
sjeta i radost da tvore isto, razdragano dok su
djeca i starci zagledani u svoje male živote
postajući kolosi, pčele što u tihovanju ispletaju
saća i medonose, nadilazeći tugu koja ih shrvava.
Jednom što zaživi, neuništivo je, govorio
bi meštar vječno zagledan u zaum, iza vidljivog,
u ono što izmiče kistu i ne može se doslikati,
pušeći svoju lulu i ispijajući kafu, šetači dok
su usputno prolazili uokolo. Poneki bi zastao
i pozdravio ovog skromnog čovjeka, alhemičara
iz čijeg se atanora grijala čitava Boka, ujesen
i uzimu kad ponestane sunca i bure okuju sve.
Ravena
Zmijski pastir u zlatu naosa drijema,
sijesta je podnevna i nikakvog zvuka nema
sem šištanja zmije koju štap dresira,
ili huk, odozgo s neba, kad prokaplje voda
sa svoda kupole kojom još mladog cara
krštava nezadrhtala ruka Pretečina.
Kostrijet i purpur. Spi gradić po čijim
kaldrmama nalik mulama hodočasnici
tromo mile a Ravenjani poput holivudskih
kaskadera jure na vespama i biciklima.
Carica je izvan grada, ali sija njena
dijadema, u ruju sunčevom. I mozaici iz
renesanse Paleologa, dok svjedoče nijemo
o začelu i praiskonu te miline, toga
uninjija, učaurenog u trulom mesu zapada.
Krstionice, bazilike i zvonici što
miruju, jedino je što preteče u današnje
doba, od nekada silnog Vizanta, docnije
poharanog, pokradenog i uniženog.
I Danteova grobnica pred kojom stražare
lavovi, grifoni i orlovi, dok u on u vječnom
snu, u disomniji, i dalje sniva o Beatriči,
boreći se neprestano sa bjesovima,
nalikujući anđelima sa ravenskih apsida.
Obilazeći Terezin
Smračeno, muklo nebo s bijelim galijama
oblaka koji vlaču se nebom Mitteleurope,
a pod njima pokoja bezazlena grupica turista
sa suvenirima, sladoledima i fotoaparatima.
I surovi vjetar nad ruinom tvrđave što
pjeva prozukle psalme, tek pokatkad kao da
ispod jalove zemlje othukne krik mučenički
zaostao iza ovih jezovitih zidova logora,
hodnika, tamnica u kojima skončale su hiljade,
nalik kakvom čekrku u zaboravljenoj ravnici
ili pucnju iz čuvenog brauninga, daleke 1914.
Trideset godina docnije, nacisti će
ovdje snimiti Thereseienstadt, u jeku
ratne propagande, gdje sada tišina bubnja
i svrdla, u pustolini ovoj, nekoć tek
usputnoj stanici ka Aušvicu, i dalje,
s vozovima mrtvih od kojih će ostati
samo duge pletenice odrezanih i svijenih
kosa, kao jedine relikvije koje će svjedočiti
o zlovoljii surovosti ratoborne Evrope.
U čiji će kovčeg posljednji čavao proročki
ukucati Špengler, govoreći o raspadu te
civilizacije koji mora doći iznutra i kako
će se ona tako morati urušiti, na kraju sama,
ne čekajući Gavrila i Mladobosance da povuku
obarače i pobacaju bombe, garavi i strašni.
PAX TIBI MARCE EVANGELISTA MEVS
Venetske lađe na škrtom suncu Mlečića,
na jednoj od njih ukadrirani za vječnost Popa
i Mija, kako plove pred bazilikom Gospe
od Zdravlja, osmješeni u sivom popodnevu,
nasuprot akvarelima Torčela i zlatne
magme vješto uduvane u muranski stakleniš.
Sija istrijanski kamen i marmarin kao da
ga je klesao sam Mikelanđelo Longeninom
rukom, između kanala i lagune, na još uvijek
živim Kanaletovim platnima i vedutama
zagledanim u dubovode, u čijim temeljima
zazidani ćute crnogorski borovi iz najveće
pjesme iz cjelokupne lirike slovenskog juga.
Svakog se dana događa čudo, u podnevu tu
izraste nevidljiva crkva iz te hodočasti
i uzdiže se u plavet poput ranohrišćanskog
zavjeta. Docnije će njihovim, i tragom jednog
Paunda i Brodskog, doći i onaj silni, što
bješe kao niko samlji krajem jula, diveći se
nestvarnoj toj divoti, lamentirajući nad
kostima sina, kojeg su morske sirene tamošnje
povukle dubinama, u brodolom iz kojeg će
izrasti čudesni Kanoni i posveta Bogorodici,
Prijamu nalik dok iskao je Hektorovo tijelo.
Balada za Nenadiće
Ileani i Milanu u spomen
Usnite gdje ste zatečeni, vi i u smrti
zagrljeni, u prerano prizvanoj vječnosti
dogođeni, u klasanju vi sasječeni.
U dušegupki suterena ugušeni, gromade
silne dobrote, sa tvoračkom silom
u duhu sjedinjeni. Dvoje a zauvijek jedno
– slovesni gorostasni hrast iz Grkovaca
i tanana panonska boginjica iz Banata.
Vama u pomen, ovo slovo bono, nauho
škrguće smrt surova što davi pjesnike
svilenim gajtanima, u majdanu nekazanog,
u kući na Petrovaradinu, brodu kojim vas
hromi lađar, usnule na onaj prevozi svijet.
Usnite gdje ste zatečeni, vi u ljubavi kao
djeca bezazleni, udnu srca vi što nalik
ste mladuncima u klopkama ovozemaljskim
ulovljeni, vi luče u noći i danjega svjetla
vodilnici, vi znani i neznanima, voljeni
i nevoljenima i glasi pustinjski koje pastir
veleumni štedro u plamni Psaltir zbira.
Što je vječno traje i kad se vode i vjetri
pomame `adski, stelu i kam u spomen tvrdi.
Usnite gdje ste zatečeni, vi čarne oči
iz sljepila progledale, na istome izvoru
žive vode sa kojeg piju košuta i vuk, što ih
i miri. Usnite gdje ste zatečeni, vi široke
duše, opojane i u isti mah neobuhvatne,
od bosanskih planina do dačkih ravnica
upamćeni, u Edenu probuđeni, vi krotki
i čisti, ujarmljeni i vi neprežaljeni.
Dvojina
Sve što gubim zemlja i voda uzvraća.
Atlasu kamen, ulješuri oblak od planktona,
kao što i Bogu prijestol njegov i monahu zla
primisl, pričin za sumnju koja tvrdu vjeru
treba u tijelu lomnom, blijede dine dojki kako
i umornom alasu za usta mu alava, Tantalu i Joni
nalik i Adamovoj jabučici zastaloj u ždrijelu.
Sve što vrijedi, tome se klanjam i tome služim.
Tebi koja donosiš krinove u moje katakombe,
kucajući o kamenita vrata usnule peštere,
sa lučom u ruci, daviteljsku tamu odgoneći,
melem si za ove rane, miropomazanje
za onog što drznuo se da ustane iz smrti,
ištući za množinu a zaboravljajući sebe.
Hiljadu godina slabosti za jedan dan snage.
I žito što nahraniće gladna usta evharistije.
Nafora u sjećanje na gozbe rajske, potonje
izgnanje. Padam, a uvijek sam na dnu. Dolje,
gdje počivaju fosili drevnog svijeta a pipci
hobotnice stišću jako poput sirotinjskih
godina i butina u burdeljskih bludnica.
Sve što imam dvojina je, sve što jesam nisam sam.
