Došao sam sa sjevera, iz već tmurne Panonije, da obiđem more, u posljednjem danu oktobra. U Budvi me dočekala oaza permanentnog proljeća, ili je to okasnjela miholjska toplina nasukana na obalu ponad Otrantskih vrata. Učinilo mi se da maestral miriše na zlatni duh Mediterana. Naodmarao sam se toga dana u skladnom miru manastira, zadužio konak, ručao i večerao sa manastirskim žiteljima, među kojima bješe i nas nekoliko civila iz svijeta. Narazgovarao sam se sa cimerima, dvojicom hodočasnika iz Makedonije, napojio se cvrkuta ptica i huja večernje molitve. U prvi novembarski osvit osunčah se u maslinjaku, pa poslije jutrenja i doručka naoružan kamerom i stalkom pođoh nizbrdicom do obale. Iznenadni nehaj prija kao mirišljava kupka. Kostimiran sam kao Hemingvejev dubler sa Kariba, bijeli šešir panamac, prosijeda brada i tamne naočare, mornarska majica i lanene pantalone, samo bez tompusa.
Ovo su zasigurno trenuci izvan vremena – pomišljam lutajući lavirintom starog grada. Neki ležerni ljudi, lica osjajenih lagodnošću i neobičnim spokojem, rijetkom pojavom u ovom istorijskom škripcu, suvereno krstare kamenom krletkom jadranske varoši... ne liče na turiste, a ni na primorske domoroce... pa šta su onda, astralni putnici, izmaštana pjesnikova publika, statisti nečijeg sna? – tako romorim ispotoha, smijuljeći se vlastitim dosjetkama.
Fascinantno blistavo podne sporo kaplje. Na platou ispred glavne kapije na tvrđavi oko starog grada razliva se samo mirno blještavilo uglačanog kamena, nema ljetnje rulje, tek poneki putnik mine sa svojom sjenkom. Dobro ozvučeni muzičar stoji na rubu agore i pjeva neku rok baladu uz dilej električne gitare, reklo bi se samo za sopstveni gušt.
Zurim kroz objektiv kao kroz periskop, pa potom direktno u total. Prizor djeluje kao neka ravnodušna tropikana u sred sijeste, na rubu drijemeža. Tad me zaskoči lirsko osjećanje, koje bi se moglo odrediti kao potreba da se nižu slova u bilježnicu, u mom slučaju snažna kao neizdrž. Poznato je da sam sklon tom opskurnom zadovoljstvu, koje je strano i tuđe svakome osim pjesniku. Dočim, nemam uza se ni notes niti olovku, pa krećem u potragu, pod hitno. Ulazim u neku butigu čiji me radosni naziv privukao. Firma se zove Esperanca, a vlasnica je, kako doznajem kroz razgovor, Nada, manje milozvučno, po naški, obično. Dućan djeluje kao svaštarnica, unutra ima svega, od šminke i garderobe, preko igračaka, do knjiga. Nadajući se pitam za ono što meni treba. E baš to nemam, a šta će Vam, napola kikotavo pita sredovječna vlasnica Esperance. Na časak kroz naočare zijam u njen portret, kao Rip Kirbi kad rješava slučaj, pa bubnem da sam ja po zvanju pjesnik, a aktuelno sam na turneji, no alat mi ostao u putnoj torbi. Simpatična kršna matrona trepće kao da tiltuje u stuporu, pa stoga omekšavam izjavu, kažem da snimam reportažu i pišem putopis.
Nakon što je povratila kontrolu ona iz fijoke vadi novcat rokovnik na čijoj prednjoj strani stoji logo Crnogorske Plovidbe u zlatotisku, pa reče da mi to rado poklanja. Strašno cijeni pjesnike, dodade, a i voli ih, jer tom pasijom se bavi njena kćer. Tutnula mi je u šaku i plajvaz u boji kardinalske porfire sa istim amblemom. Svijet funkcioniše putem tajnih saveza, pomislih, a mi pjesnici smo opako zaumno bratstvo-sestrinstvo, glatko baratamo magnetima sinhroniciteta. Naklonivši se podigoh ovlaš šešir, pa pođoh strminom kratkog jesenjeg dana.
Koračajući znanom zavojitom stazom uz hridi hitam da se zagrlim sa Adrijatikom na ovaj pozni datum, na pragu novembra. Računam da na Mogren plaži ima još neka individua sklona ekstremima. Ja ću da se porinem, pa makar bio jedini morski sisar na ovoj jesenjoj obali. Biće to moj rekord, stari obaram za cijelih devet dana. I taj je napravljen u istoj ovoj uvali, neke davne jeseni, na plaži pokraj starog grada.
Budvine plaže za mene su čitava rivijera uspomena. Mogren mi djeluje kao kutak sred mog imaginarnog kneževstva, moja vlastita laguna. Kad se preda mnom otvori taj prizor, znam, zapljusnuće me leprš slika iz bremenitog spomenara.
Međutim, Mogren nije pust, nego je izuzet iz pravilnika sjeverne hemisfere. Na plaži planduje vedra skupina uživalaca fjake. Glave nekolicine kupača plutaju kao bove. Gazim meko i sporo kao kroz halucinaciju, osmatram škiljeći poput kakvog barbe sa brodskog pramca kroz suvo blještavilo niskog novembarskog zenita. Zbacim giljarke pa bosonog idem rubom talasa. S pučine piri jugo iz Kazablanke ili od Jordana, nasmiješen kao maslinska gora.
Sebično pomišljam da je ta raskalašna nebuloza budvanskoga pozorja samo mene čekala, da sjednem do živog morskog orijaša i načnem novi ljetopis pod grbom Crnogorske Plovidbe. U meni plaminja zastava veselja, kao da sam već fino nabaren crvenim pivom sa šmekom meksičke travuljine kojoj tepaju Sensemija. O, ne, to je na suvo, prvu ću limenku piva otvoriti kad nađem pravi sitio za mitote, kamenu plohu zgodnu za sjed u pozu polu-lotosa – za ovog polovnog fakira. Htio sam na drugi dio plaže, preko mostića u tunelu kroz hridinu, ali brvna tu nema, već samo zjap koji je zaposjela plima. Nije da mi se pliva sa kamerom u izdignutoj ruci i patikama oko vrata, pa poput krotkog konformiste prihvatam kompromis sa okolnostima, uzmičem nazad, strovalim se na nanos krupnog šljunka. Uhvatim par kadrova – potom poput otežalog tuljana u kupaćim gaćama odlopatam do vode.
Najprije stanem u stav „mirno“ pa se sučelim sa linijom sinjeg horizonta. Za pozdrav odromorim u sebi nemuštu mozgalicu: „Široka pustoš pučine, da li je to varka za nas kopnene žohare... koliki je odista nepregled koji se promeće iz mora u more, ponorni okean da li je odista sinonim beskraja i bezdna? Hm, ćutiš, zagonetko...“
Zagrljaj Jadrana je topao, o, ti bizarni Posejdone!
Taj mora da leškari u nekoj uvali na pustom ostrvu egejskom, drijema na ligeštulu i u snu mljacka.
Najprije sam gnjurac, očiju otvorenih krstarim kroz gluvost podmorja, tražim ono fluidno stanje bivstvovanja, potom sam plutajuća neman koja diše kao harmonika. Ležim sa ušima potopljenim, zamišljajući da ovog i ovakvog svijeta i nema, nego se ovo ja vrtim kao kazaljka na satu, sa rukama raskriljenim kao na krstu, zagledan u prazno pismo nebeske kupole, i ne znam ni koji je vijek niti godina, ni otkad vjekujem ovako lunjajući opsjenjivom promenadom neprebrojnih časovnika što neumoljivo klepeću.
Odsjedio sam kao na gospodarskom tronošcu, posisao porciju čorbe od hmelja i slada, sa finim dodatkom volšebnog alkaloida koji malo razdesi ukočeni mozak, ili malo više, ako ne mariš za dozimetar. Obavio sam obred – modrim tragom olovke uklesao sam nešto lirike, pod naslovom NOVEMBARSKI SVAŠTOVID. Pa potom arivederči, napuštam zbjeg čudno nebrižnih hedonista. Usput snimim neku neodoljivu dječicu koja ljupko druguju sa talasima što se lome o hrbat kamene korablje nasukane tu eonima, ili barem od vakta kad sam ja bio dječarac neznatno stariji od ove današnje djece.
Čini mi se da sam na toj stijeni po istim mjestima bos čepao. Od toga me žigne žalac duboko u moždini.
Vraćam se lijepo složenom gradskom kamenjaru, skitam i snimam. Penjem se na plato ispred hrama. Umotrim na obrubu bedema neke opako estetične mlade žene. Njih tri-četiri, svaka zasebno, sa vidikovca osmatraju morsku plavet. Mirne su kao da sanjare. Njihove su siluete ukras toga blaženog kiča koji bi mogao da se zove „primorska dolče vita“. Vrhunski profesionalno proljepšavaju momenat, kao da poziraju za razglednicu ili reklamni spot. Skraja skučene agore iz hrpe ukrasnog bilja proviruje slikar sa boemskom beretkom na glavi, kao da stoji sred goleme žardinjere. Pred njim je štafelaj sa platnom, u rukama kist i paleta, na njemu ovlaš uflekan radni mantil, svijetlo-plav. Ne mogu da blokiram ciničnu pomisao da je to kostim šiven od uniforme koju nose bolničari u nekim optimističnim paviljonima. U daljem prikrajku, na stepeništu koje vodi u ćorskokak sjedi gitarista koji sipa note kao iz žuboravog vrela. Shvatam zašto se tu zavukao, u tom kutku svijeta živi kraljevska akustika. Čujem evergrin melodiju onih Buba iz Liverpula. Pričuja mi se rika bitlmanije negdje u pozadini slatkog napjeva. Dakako, simpatična je to avet, ono urnebesno blejanje navodno oslobođenog stada, hudi mitomanski privid. Tugaljiva reminiscencija mogla bi da me sneveseli. Međutim, nešto u meni se upecalo na stari mamac.
Tamburin men iznenada pravi pauzu, prilazim, pitam ga dopušta li da svirnem nešto na njegovoj gitari prelijepog zvuka. Osmjehne se on i klimne glavom, zahvalim se pa pitam govori li engleski, a on na mome jeziku kaže „ako moram“. Pročavrljamo zakratko. On je Rus, u Budvi živi punih sedam godina. Zove se, sasvim po ruski, Sem. Dakle Semjon, recimo Gljebovič, Toplomorski, nadimak Lenon, a ne Lenjin.
Sjednem na gornju skalu kamene amfore, smjestim u krilo instrument. Prvo što mi na uvo šapne narajcana rokerska muza je Dilanova bajalica „Zauvijek mlad“, udarim cigoljavi D dur, oslušnem odjek, pa pustim glas. Gitara je na moćnom razglasu, a vokal nije, srećom, jer i na suvo moj pjev zvuči kao brod ludaka, zalutali karavan trubadura, kao oživjela sablast Vudstoka u delirijumu. Iz slastičarnice skutrene u prikrajku istrčavaju neke zabezeknute šiparice, zgledaju se i počinju da plešu, iz crkve izađu visoki momci u šorcevima, stoje i zure, maestro sa francuzicom na tintari maše svojom četkom kao da diriguje. Semjon Gljebovič se smijulji i o nečemu se došaptava sa ozarenom damom koja se odnekud materijalizovala. Ona drži šake sklopljene na grudima, ždraka ka meni u nevjerici. Osjećam se kao Pavaroti u kutiji za cipele. Sjetim se Ibrice Jusića na skalinama u Dubrovniku dok vozi svoju kristalnu jeku od koje vazduh trne. Četiri decenije kasnije vickasti slučaj meni daruje isti osjećaj moći. Pjevam potom meni omiljenu Kejvovu baladu „No more shall we part“, pa Arsenovo „O, mladosti“... i dosta od jednog sjedobradog šeširdžije u mornarskoj majici. Vraćam gitaru u ležište stalka, mahnem njenom vlasniku i bježim, bez naklona publici. Slikar mi se klanja i tapše. Čini se da je okrenuo pameću, sad će da se pokupi i zavuče se negdje da smukne buteljku vina u slavu zaturenih zanosa.
Švrljajući ležerno Budvom vraćam se stvarnosnom sebi. Dugo sjedim uz kamenu rivu, ne radim ništa, samo kušam ukus sutona koji se primiče. Negdje svečeri, za koji sat, sješću u autobus, odjahati njime u privatnu pjesnikovu legendu, koju ispisaću, evo ispisujem... ispisah.
