Zgode i nezgode u Luštici
Nekada je onamo u Luštici bila kasarna, kažu mještani Radovića, jutarnja kafanska bratija koju natovaren rancem pustinjske boje upitah za smještaj. Tako se razgovor zakotrljao, odgovorio sam na nekoliko pitanja: kojim dobrom zabasah u taj kraj, jesam li kakav naopaki turista mimosezonac, ili tražim posao, jesam li ikad ranije dolazio i u tome vilajetu boravio. Došao sam, rekoh, po filmsku reprtažu o pomalo zabačenom resortu sa markom visokog turizma. Ja sam umjetnički ahasfer, skitam i snimam, a tu zalutah prvi put.
Tamo u plitkoj uvali zvanoj Trašte sad je Luštica Bej, nešto nalik na džepni Monte Karlo. Tu je slećeo kapital nevidljivih Arapa i grad je nikao očas. Dovoljno sam čuo, dopio kafu i pošao do samoposluge po čalabrčak suve hrane. O sobi s krevetom, a bez pogleda, dojavio mi je sretni slučaj pola vedrog dana kasnije. Do tada se sunčah pod jesenjim čelopekom na klupi pokraj betonskog igrališta.
Malo sam panično telefonirao, malo više pisao poeziju u notes preko koljena, otpijajući smlačenu vještačku limunadu.
Patnja prija lirskim muzama, one vole stisku, tjeskobu, egzistencijalni čemer, a meni oduvijek ide od ruke da im sljedovanje obezbijedim.
Fortuna mi se nasmiješila nekoliko puta prvog dana, pa ponovo u jutro novoga dana: dočuvši za kružni kombi hotela „Čedi“ koji svakog sata pokupi ponekog sa čekališta navrh Radovića i odnese ga do marine kraj otvorenog mora, na točkovima stigoh u resort našminkan čarolijski. To što me dočekalo bljeskom bješe reklamno ljeto Kariba i u njemu skupocjeno savršenstvo arhitekture odglumljeno rustične. Kupih na trafici uz kej litarsku plastiku vode od slavne marke „Evijan“, skupe kao rakija od banana koju potajno cirkaju šeici. Osjetićeš vrijednost svake kapi, najzad, stari moj – izgovorih sebi u brk poluglasno. Iz istih stopa zaputih se ka plaži znanoj mi sa gugl mape. Jer kako da ne iskoristim paket aranžman fatamorgane da sam u Venecueli. Na plaži nikog, sem mene i jednog dugajlije opruženog po peškiru. Tu je bio i raspričani telefon u njegovoj šaci. Držač pametne sprave ka meni je odvojio pogled na mikro-sekundu. Dakako da ostadosmo bezglasni, mi smo bića koja vode porijeklo od ljudi.
Malo sam se brčnuo, potom zurio u prekomorsko naselje Bigova (dojavio mi je to Gugl) gdje sam zalutao jednom, prije sitnog broja godina, i odmah pobjegao od zapanjujuće skupoće. Čovjek neprestano bježi iz mjesta u mjesto, kako vele, dok ga vrtnja ne izmori i dojadi. Rekao bih da mene to ne tangira, uostalom – to je važilo za naše prevaziđene i zastarjele pretke ljude.
Najzad me evo na zadatku, švenkujem, lovim kadrove. Ubrzo shvatam da ima nečeg neobičnog u stanju stvari. Osjećam se čudesno neprimjetno, kao knjiška uš koja lazi po razglednici i nije dio toga prizora.
Tad mi je zatrebala tekila. Pohitah ka supermarketu. Ima tu tekile, ali vrijedi više od kile zlata. Kupih tri skupa piva za turiste u nehaju bogatuna.
Ukačio sam snimke ležernih tipova na parkiranim jahtama. Sunčane naočare pod liticom čela, mimika robokapa, fini premaz krema društvene elite. Nedvosmislena signalizacija. Snimih kretnje elegantnih šetača, šarenu trupu azijatkinja koje govore rusko-engleski. Mirišu na Sibir i na aerodromski osvježivač. Umotrih neke bešumne radnike kako montiraju nekakvu providnu konzolu koja podsjeća na filmske postaje na Marsu. Unutar te komore razgaćio se besmisao. U dobar čas ugledao sam kako linijom horizonta klizi drvo, što me neizmjerno obradovalo. Ne pamtim nijedan muzički spot u kome neka ćubasta krošnja šeta promenadom.
Korakom kamile otkaskah sa kamerom na stalku i kesom sa dve konzerve u jednoj ruci i otvorenim pivom u drugoj. Priđoh. Gore je kamena ograda pristanišnog keja, a drveće koje jedno za drugim silazi blagom padinom tog lučkog grudobrana u stvari su mladice masline na koturaljkama, koje žive u žardinjerama veličine džambo kontejnera. To vitko mlado drveće ne odlazi samostalno, guraju ga fizikalci iz donjeg rakursa nevidljivi zbog sagnutosti u maratonski start za trku.
Pinkflojdovska haludža je, dakle, samo zgodan privid. Uzalud sam se ponadao da se svijet najzad izglobio iz ležišta i odsada će moći samo da se fućka i mumla i roni kroz nestvarnost ne brišući naočare.
Maslinjak se stigavši na cilj popeo na kamionsku prikolicu, pa je otputovao u svoj zimovnik. Sjedoh u hlad da odmorim i razmislim gdje dalje ići. Dal da se ušunjam među vile i zamkove... ili da nešto drugo kibim, recimo ribe u plićaku marine.
Utom se tik do mog lagodnog tu-bitka parkiralo kutijasto vozilo sekuritatea. Izađe neosunčani klipan gotovo golobrad, sa frizurom marinca i kezom srednjoškolca koji se bavi akcionim igricama. Progovori on tečno brđanski, reče: „Ko ti je dozvolio da snimaš, majstore?“
Već dva sata me prate na ekranima, puštaju me da vide šta ću i kamo ću, no je maločas stiglo naređenje iz centrale da me pokupe, natjeraju da obrišem sve snimke koje sam tu napravio, potom da me otprate ka onamo odakle sam došao.
Počni sa brisanjem – komandovao je sigurnosni žgebac, dok je njegov kolega razmrdavao ramena i pritezao opasač. Zamolio sam govorljivijeg da mi se predstavi. Nakon kratke stanke kaza da je on Igor Mandić. Rekoh mu da je imenjak i prezimenjak slavnog hrvatskog književnika. Slegnuo je ramenima, ali to ga je zamislilo. Tražio sam da me sprovedu do svog nadređenog, pa da se sa njim objasnim u vezi izvjesnih finesa. Kakve finese su u pitanju? – dobacio je onaj drugi, stariji i mračniji militarac. Ja sam opunomoćenik Vlada Crne Gore – rekoh mirnim prijetećim tonom nindža kornjače.
Provozaše me u svom kavezu, pa me guraše u ofis i odoše. U tom budžaku nalik na hotelsku recepciju, umjesto zadrigle pandurske aždaje, za pultom mlađahna damica sa osmjehom punim žica, šrafova i kristala. Sve mi je lijepo objasnila, popunio sam obrazac molbe da mi se dopusti snimanje. To će faksom odlećeti u centralu, reče, a ja da se nečim zabavim čekajući odgovor, pa ćemo tad vidjeti kakva mi je sudbina. Dobio sam dozvolu da prošetam do plaže na još jedan kupanjac.
Svakako se sve snima – kikotavo prošapta ona – i kad bih htio da bježim to ne bi bilo izvodljivo... kad joj budem potreban zvrcnuće ona mene telefonom. Izašao sam. Odmah sam se vratio, pitao dragu Nataliju, sa nazivom na pločici o reveru, ima li za mene na poklon reklamni rokovnik firme, ili barem nešto kompjuterskog papira i uz to hemijsku olovku, pa da budem prvi koji je u ovom vilajetu spjevavao stihir, recimo epski, o sjaju svjetskog biznisa. Dobio sam što sam tražio, uz malo mrštenja službenice trenirane za debelo strpljenje.
Tog zlatnog popodneva baškario sam se pod nevidljivim kamerama, samcit sam na pješčanom zalivskom parčetu među hridima. Razmećući se plivao sam malo leptir, malo leđno, zavaljen u zgodnoj udubini priobalnog krša napumpavao sam preostale mišiće ramena i nadlaktica, kao nehotice, baratajući kopljem pisaljke nad papirusom. Pravio sam se da nisam svjestan kako igram u sapunici irelevantnog rijalitija, držeći se i dalje nerealne ideje o naturalnoj stvarnosti takozvanog privatnog života.
Valja se pripremati za boravak pod permanentnom prismotrom u planetarnom logoru. Klizio sam potajno pogledom preko stijena, nastojeći da otkrijem gdje su im ugrađene oči. Pomišljao sam kako mi neko nevidljiv kibicuje preko ramena i mrdajući usnama sriče govor koji stilizujem.
Brzo mi je dosadila ta posprdna predstava orvelijana. Obukoh se još mokar, pa sa kamerom oko vrata i preko ramena futrolom sa stalkom i notesom unutra, krenuh spreman na potjeru za mnom, hapšenje, konfiskaciju alatki i ko zna još kakve sankcije.
Na okretnom stajalištu čekalo je bar sedmoro ljudi. Zasjedoh na obližnju klupu, mirovah meditativno. Nije prošlo ni deset minuta kad se kružni kombi zaustavio na postaji. Ušao sam posljednji, sjeo na stranu sa samo jednim sjedištem. Izašao sam povrh Radovića tačno iznad ulice što se ukršta sa onom u kojoj odnedavno živim, već znajući da neću zadugo, da već sjutra neću biti tu. Na istom stajalištu sa mnom je izašao samo jedan putnik. Pođosmo istim pravcem. Neki mlad kosijaner sa brčićima i bradicom u špic.
Trup-trup, sve ukorak idemo niz brijeg. Ja sam Sebastijan, reče. Sreli smo se, veli, pred kafeom u kome radim, mahnuo sam Vam, pa sam pustio onu laganu latino muziku, instrumental. Klimnuh glavom, kao da se sjećam. Predstavih se, svakako oni već imaju sve moje podatke. Pita kako je bilo, snimih li sve što mi treba. Ništa mi od toga ne treba, odvratio sam kulerski, to su viškovi svijeta zvani umjetnost, nepodesni za bilo koju svrhu, namjenu i upotrebu. Zatiltovao je junoša milenijalac kao da mu se zabutovao translejter.
Pitanje je imam li išta od toga što zabilježih opskurnom kamerom, još ne znam ishod, čekam da mi jave – rekoh relaksirano. Stadoh, rekoh da na tom mjestu skrećem, on naglo švrljnu nogama i produži sa mnom, mada se činilo da će nastaviti niz brdo.
Ti mora da si iz ovog kraja, Sebastijane.
Ne, ja sam došljak, iz Njemačke sam... iz Hamburga.
Zadivljujuće... govoriš mojim jezikom, tečno, i bez imalo stranog akcenta.
Tu sam već osam godina.
Zakočih. Stade i on.
Pružio sam mu ruku: „Pa, Teutonac, drago mi je što sam te upoznao.“
Ostaje da stoji nepomično. Pitam ga zar je zaboravio gdje mu je dom. Žmigne, pa se okrene na peti i produži ulicom. Par minuta kasnije, kad ga više nema na vidiku, šmugnem kroz kapiju, uvalim se u sobu, namaknem drvene škure preko ulaznih vrata koje su dimenzije cijelog zida, zaglavim iznutra rezu.
Te sam noći pisao uz svijeću koju sam našao u kredencu. Nešto prije deset noću dobio sam mejl u kome mi je direkcija od Luštica bej odbila molbu za snimanje.
Utulio sam svijeću, zaspao kao u rovu. Sjutra rano ujutro čeka me bijeg prvim autobusom za Tivat, pa onda dalje, dok ne zametnem trag.
Sa arhangelom na Miholjskoj prevlaci
Doputovao sam da malo proživim manastirski. Napunilo se dvanaest godina od vremena kad sam prvi put boravio na ostrvu Sveti Mihailo na kome je manastir njemu posvećen. Njegova su i sva miholjska ljeta, evo i ovo koje me dočekalo. A te se godine do mog povratka zaokružiše lijepo kao apostoli.
Vazduh se ori od jeke zvona dok trupkam uzbrdo ka hramu. Vučem teret mnogo teži od vidljivog prtljaga. Nedjelja je, jutro prozračno poslije noćne kiše. Počinje liturgija, banjavam u pravi čas. Baldisao sam i ubeutio kao hodočasnik od grada Pirlitora kog nema na mapama. Tamo još stoji kula onog Momčila što imađaše konja krilatog, tako da je taj moj imenjak bio proto-vazduhoplovac, za razliku od mene koji zemljom milim bez ičega, ni električnog trotineta, kamoli Jabučila.
Bogosluženje se odvija na platou ispred hrama, pod pljuskom svjetla širokogrude zvijezde. Pridošle pastve ima jedno omanje mnoštvo. Svi ti ljudi i žene svečani su i lijepo prisebni, čak i djeca sjaje mirom i razumom. Iguman Benedikt lično vrši sveti obred, u pratnji saslužitelja. Za minulih apostolskih dvanaest ljeta gospodnjih obrasle su ga srebrne sjedine. Onda je izgledao kao vitki sinait tamnih vlasi. Tada sam i ja bio drugi, ili čak treći čovjek, preplivavah na školj Stradioti iz jednog cuga leptir stilom, pa bos i bezmalo nag poput Tarzana jezdih onuda samo zarad puke avanture. Sad bi mi draži bio trijem sa stolicom za ljuljanje.
Domogavši se mjesta na jednoj od klupa ubrzo zakovrnuh u slatku snohvaticu, pa se opet obretoh u noćnom autobusu što krivuda po brdima začudno vrtoglavo, kao u animaciji.
Čovjeku se kadikad učini da je život neozbiljan i tričav kao video igrica.
Prenuo me Arhangel udarom brenca o ždrijelo najdubljeg zvona. Trnci su mi zaigrli za ušima. Zanebesalo mi se od nevjerice da sam tu gdje vidjeh da jesam, a i od zvižduka jutarnje zalivske arije za koju mi se namah učini da struji i huji u duetu sa liturgijskim pojanjem.
Možda tako izgleda preveda na onu drugu ravan, jedan siloviti damar i zatim trepet što se razliježe u beskraj.
Jesen je, dani su kratki, pa se čini da su dragocjeniji nego inače. Kružim po obdanici odista uživljenije nego u mom svakodnevlju, iz koga s radošću odsustvujem, nakratko, u nadi da biće ljekovito. Ovdje u ovom manastirskom opštežiću dani se jednako osipaju u široki nepovrat kao što to biva i tokom boravka na svjetovnoj tržnici đe te zasipaju nanosi tričarija, samo što je u neku ruku svečanije to proticanje, i njegov pravac smisleniji. Za svakog iskrenog i pravovjernog hrišćanina radosno je ishodište ovoga osutog trajanja.
Tako da među pravoslavnima nema neutješnih. Ni stoika, ni cinika, ni nihilista. Jednom riječju nikakvih očajnika.
Nastojim da svjesno i trijezno hodočastim kontinentom ostrvskog kopna prostranog koliko okućnica kakvog osirotjelog vlastelina, da tako hodeći fino tihujem i usput okom kamere hvatam prizore za moju slikovnicu. Uzgred na nekom zgodnom mjestu zasjednem i pišem, ne pjesmu ovovremskog liričara, nego stilske vježbe za neki dosad nedosegnut govor.
U mekim zamasima tramontane sluti se konačni svršetak minulog ljeta... tamo negdje u vrletnoj visini planine zbacuju uvelo ruho, čekaju zagrljaj mraza... ali ovdje je Mediteran, ne žuti makija, nanovo cvjetaju olianderi i šire miomiris poput Arhangelovog plašta. Na ovu meku blagodat sjevernjak poput mene ne može se nikad navići. Ja zato, shvatih napokon, u ovom podneblju vazda nalazim pun pehar ushita.
Nije to nebeska radost, ali na nju je nalik, pomalo... makar tako slutim.
Evo je jedna tamošnja
lirska bilješka, pod naslovom:
KATARKA
Zašto miruje ukotvljena korablja sa pritegnutim jedrima
Ko ju je navezao u ovaj drjemovni kutak
Sa palube čujem ruski jezik kako pleše umilno
Ali govornika nema da izrone iz brodskog podruma
Ili iz radio stanice u Svetopetrovsku
Škiljim kroz ukrštene svjetlosne mačeve
Biram da vjerujem u savršenu dobrotu koja nadzire
Ovu domovinu davnih mučenika čijih kostiju
Puni džakovi zvrje sunčajući se na mjesečini tik ispod
Mog sobička u drvenoj palači konaka
I dan danji raspreda se legenda da ovo Ostrvo cvijeća
Odvajkada miluje cjelcatu Boku mirisom moštiju
Nagađam kamo je sve doplovljavala ta katarka što strši
Ka indigo platnu sutona i diriguje dahtavim valovima
Što se glaskaju rubom šljunčane uvale
Njeno je lutanje – čini se – sazrelo
A moja rasprava sa svijetom stalno nanovo otpočinje
Srećemo se ona i ja ćuteći filozofski podozrivo
Mada je očigledan dar
koji dijelimo u toj utješnoj bonaci
Zavojito klupko moje ophodnje minijaturnim primorskim gradićima ide kako mora. Uvjeravam sebe da se nijesam ja tek slučajno dogodio baš tu i baš sad, nego da su posljednji akordi ljeta namjerno tako uštimani, meni na gušt i ugođaj, da u uslikanim prizorima ima sklada režiranog tamo negdje u sferama nadređenim ovom pukom primorskom sjaju. Arhanđel Mihailo poslije jutrenja, na koje nikad ne stižem, zaključa dvokrila vrata svoje minijaturne kuće i pođe nizbrdo pješice, pa mine mimo mene koji udubljeno čučim nad svojim slovima, ili žmirkam kroz objektiv mog subjektivnog viđenja tog ambijenta što kao da dozrijeva u molitvi. Baci on na mene pogled. To iznenada osjetim.
Lagao bih ako kažem da mi na plećkama u malom razmahu niču krila nepješačka, ali mogu da prisegnem zakletvu da me okadi i pomalo osmudi plamen njegovog daha i strjeloviti mu očinji vid kojim me prozire. Žmureći zamišljam njegove dužice i zjene. A uflekani papir preda mnom blijedi kao da ga svjetlost netljena progorijeva.
Nije ovo bulažnjenje – uistinu se srećemo ja vedri namjernik i nebeski pokrovitelj ove zabačene adrese, On, dakle, pitomi orijaš s epoletama armijskog komandanta nad nezemaljskim armadama. Tako bar tvrdi moja dugopružna i divno raskošna tišina. Potvrđuje mi to i atmosfera među ljudstvom koje boravi u ovom zabranu. Oni su trupa slabačkih otšelnika koji su se sklonili iz nevidjelice vlastitoga trajanja. To su svatovi divno obični, reklo bi se duhom nišči. Svako od njih jednom je poželio da umre za ovaj svijet i svaka od tih želja bješe istinska i žarka. Ne priviđa mi se: ovdje su lišeni svojih tereta, ovdje su utješeni. Te tako, ne lažu putokazi – ova je krhka krletka dom gospodnji.
Noću, kad se posve primiri djelatna dnevna vreva, siđem sa čardaka, pa bodro pohitam da objašem žrvanj morskog šuma. Siđem na istureni dok gdje je Njegošu dignuta kamena sjenica, pa sjednem na stolicu za okruglim baštenskim stolom koje sam lično ja tu nasukao, uždijem džepni reflektor, zaglavim ga u kopču naopako nataknutog kačketa, raskrilim džepni papirus, isučem plajvaz pa rječnik zakotrljam. Osjećam se kao ahasfer sa lampom na čelu, onaj ukleti dijak koji vjekovima grgoće iz svog žednog ždrijela. Nakon par sati život mi se učini spektakularnim. Vjetar noćnik posuvraćuje mi stranice sa kojima se rvem, privezani čamci muzikalno klepeću. Obraduje me čak i lavež zalutale kukuvije, ili je to ptica rugalica koja bi voljela da prodiskutujemo. Slavim. Slavim li što slovim, ili zato što mi je dato da nazrem ovalni sitnozubi kotur smisla. Začudo – ne treba mi vino, niti škvadra trubadura, ni opoj tamjana, kamoli dim tabačine, niti ibrik kafenog čemera. Naprosto sam nepotrebit. Niti sanjam, niti mi se šta događa, samo se pouzdano ukorjenjujem, kao pramen čička u maslinjaku.
Recimo da me Arhistratig kibicuje i studira iz prikrajka, tu je negdje, zavaljen u ponoćnoj ležaljci, bdi i dnom grla žubori aleluja. Još ne zna šta bi sa mnom. Ni ne pitam ga. Jer ne treba mi, valjda, brzi odgovor.
Budvanska jesenja meditacija
Došao sam sa sjevera, iz već tmurne Panonije, da obiđem more, u posljednjem danu oktobra. U Budvi me dočekala oaza permanentnog proljeća, ili je to okasnjela miholjska toplina nasukana na obalu ponad Otrantskih vrata. Učinilo mi se da maestral miriše na zlatni duh Mediterana. Naodmarao sam se toga dana u skladnom miru manastira, zadužio konak, ručao i večerao sa manastirskim žiteljima, među kojima bješe i nas nekoliko civila iz svijeta. Narazgovarao sam se sa cimerima, dvojicom hodočasnika iz Makedonije, napojio se cvrkuta ptica i huja večernje molitve. U prvi novembarski osvit osunčah se u maslinjaku, pa poslije jutrenja i doručka naoružan kamerom i stalkom pođoh nizbrdicom do obale. Iznenadni nehaj prija kao mirišljava kupka. Kostimiran sam kao Hemingvejev dubler sa Kariba, bijeli šešir panamac, prosijeda brada i tamne naočare, mornarska majica i lanene pantalone, samo bez tompusa.
Ovo su zasigurno trenuci izvan vremena – pomišljam lutajući lavirintom starog grada. Neki ležerni ljudi, lica osjajenih lagodnošću i neobičnim spokojem, rijetkom pojavom u ovom istorijskom škripcu, suvereno krstare kamenom krletkom jadranske varoši... ne liče na turiste, a ni na primorske domoroce... pa šta su onda, astralni putnici, izmaštana pjesnikova publika, statisti nečijeg sna? – tako romorim ispotoha, smijuljeći se vlastitim dosjetkama.
Fascinantno blistavo podne sporo kaplje. Na platou ispred glavne kapije na tvrđavi oko starog grada razliva se samo mirno blještavilo uglačanog kamena, nema ljetnje rulje, tek poneki putnik mine sa svojom sjenkom. Dobro ozvučeni muzičar stoji na rubu agore i pjeva neku rok baladu uz dilej električne gitare, reklo bi se samo za sopstveni gušt.
Zurim kroz objektiv kao kroz periskop, pa potom direktno u total. Prizor djeluje kao neka ravnodušna tropikana u sred sijeste, na rubu drijemeža. Tad me zaskoči lirsko osjećanje, koje bi se moglo odrediti kao potreba da se nižu slova u bilježnicu, u mom slučaju snažna kao neizdrž. Poznato je da sam sklon tom opskurnom zadovoljstvu, koje je strano i tuđe svakome osim pjesniku. Dočim, nemam uza se ni notes niti olovku, pa krećem u potragu, pod hitno. Ulazim u neku butigu čiji me radosni naziv privukao. Firma se zove Esperanca, a vlasnica je, kako doznajem kroz razgovor, Nada, manje milozvučno, po naški, obično. Dućan djeluje kao svaštarnica, unutra ima svega, od šminke i garderobe, preko igračaka, do knjiga. Nadajući se pitam za ono što meni treba. E baš to nemam, a šta će Vam, napola kikotavo pita sredovječna vlasnica Esperance. Na časak kroz naočare zijam u njen portret, kao Rip Kirbi kad rješava slučaj, pa bubnem da sam ja po zvanju pjesnik, a aktuelno sam na turneji, no alat mi ostao u putnoj torbi. Simpatična kršna matrona trepće kao da tiltuje u stuporu, pa stoga omekšavam izjavu, kažem da snimam reportažu i pišem putopis.
Nakon što je povratila kontrolu ona iz fijoke vadi novcat rokovnik na čijoj prednjoj strani stoji logo Crnogorske Plovidbe u zlatotisku, pa reče da mi to rado poklanja. Strašno cijeni pjesnike, dodade, a i voli ih, jer tom pasijom se bavi njena kćer. Tutnula mi je u šaku i plajvaz u boji kardinalske porfire sa istim amblemom. Svijet funkcioniše putem tajnih saveza, pomislih, a mi pjesnici smo opako zaumno bratstvo-sestrinstvo, glatko baratamo magnetima sinhroniciteta. Naklonivši se podigoh ovlaš šešir, pa pođoh strminom kratkog jesenjeg dana.
Koračajući znanom zavojitom stazom uz hridi hitam da se zagrlim sa Adrijatikom na ovaj pozni datum, na pragu novembra. Računam da na Mogren plaži ima još neka individua sklona ekstremima. Ja ću da se porinem, pa makar bio jedini morski sisar na ovoj jesenjoj obali. Biće to moj rekord, stari obaram za cijelih devet dana. I taj je napravljen u istoj ovoj uvali, neke davne jeseni, na plaži pokraj starog grada.
Budvine plaže za mene su čitava rivijera uspomena. Mogren mi djeluje kao kutak sred mog imaginarnog kneževstva, moja vlastita laguna. Kad se preda mnom otvori taj prizor, znam, zapljusnuće me leprš slika iz bremenitog spomenara.
Međutim, Mogren nije pust, nego je izuzet iz pravilnika sjeverne hemisfere. Na plaži planduje vedra skupina uživalaca fjake. Glave nekolicine kupača plutaju kao bove. Gazim meko i sporo kao kroz halucinaciju, osmatram škiljeći poput kakvog barbe sa brodskog pramca kroz suvo blještavilo niskog novembarskog zenita. Zbacim giljarke pa bosonog idem rubom talasa. S pučine piri jugo iz Kazablanke ili od Jordana, nasmiješen kao maslinska gora.
Sebično pomišljam da je ta raskalašna nebuloza budvanskoga pozorja samo mene čekala, da sjednem do živog morskog orijaša i načnem novi ljetopis pod grbom Crnogorske Plovidbe. U meni plaminja zastava veselja, kao da sam već fino nabaren crvenim pivom sa šmekom meksičke travuljine kojoj tepaju Sensemija. O, ne, to je na suvo, prvu ću limenku piva otvoriti kad nađem pravi sitio za mitote, kamenu plohu zgodnu za sjed u pozu polu-lotosa – za ovog polovnog fakira. Htio sam na drugi dio plaže, preko mostića u tunelu kroz hridinu, ali brvna tu nema, već samo zjap koji je zaposjela plima. Nije da mi se pliva sa kamerom u izdignutoj ruci i patikama oko vrata, pa poput krotkog konformiste prihvatam kompromis sa okolnostima, uzmičem nazad, strovalim se na nanos krupnog šljunka. Uhvatim par kadrova – potom poput otežalog tuljana u kupaćim gaćama odlopatam do vode.
Najprije stanem u stav „mirno“ pa se sučelim sa linijom sinjeg horizonta. Za pozdrav odromorim u sebi nemuštu mozgalicu: „Široka pustoš pučine, da li je to varka za nas kopnene žohare... koliki je odista nepregled koji se promeće iz mora u more, ponorni okean da li je odista sinonim beskraja i bezdna? Hm, ćutiš, zagonetko...“
Zagrljaj Jadrana je topao, o, ti bizarni Posejdone!
Taj mora da leškari u nekoj uvali na pustom ostrvu egejskom, drijema na ligeštulu i u snu mljacka.
Najprije sam gnjurac, očiju otvorenih krstarim kroz gluvost podmorja, tražim ono fluidno stanje bivstvovanja, potom sam plutajuća neman koja diše kao harmonika. Ležim sa ušima potopljenim, zamišljajući da ovog i ovakvog svijeta i nema, nego se ovo ja vrtim kao kazaljka na satu, sa rukama raskriljenim kao na krstu, zagledan u prazno pismo nebeske kupole, i ne znam ni koji je vijek niti godina, ni otkad vjekujem ovako lunjajući opsjenjivom promenadom neprebrojnih časovnika što neumoljivo klepeću.
Odsjedio sam kao na gospodarskom tronošcu, posisao porciju čorbe od hmelja i slada, sa finim dodatkom volšebnog alkaloida koji malo razdesi ukočeni mozak, ili malo više, ako ne mariš za dozimetar. Obavio sam obred – modrim tragom olovke uklesao sam nešto lirike, pod naslovom NOVEMBARSKI SVAŠTOVID. Pa potom arivederči, napuštam zbjeg čudno nebrižnih hedonista. Usput snimim neku neodoljivu dječicu koja ljupko druguju sa talasima što se lome o hrbat kamene korablje nasukane tu eonima, ili barem od vakta kad sam ja bio dječarac neznatno stariji od ove današnje djece.
Čini mi se da sam na toj stijeni po istim mjestima bos čepao. Od toga me žigne žalac duboko u moždini.
Vraćam se lijepo složenom gradskom kamenjaru, skitam i snimam. Penjem se na plato ispred hrama. Umotrim na obrubu bedema neke opako estetične mlade žene. Njih tri-četiri, svaka zasebno, sa vidikovca osmatraju morsku plavet. Mirne su kao da sanjare. Njihove su siluete ukras toga blaženog kiča koji bi mogao da se zove „primorska dolče vita“. Vrhunski profesionalno proljepšavaju momenat, kao da poziraju za razglednicu ili reklamni spot. Skraja skučene agore iz hrpe ukrasnog bilja proviruje slikar sa boemskom beretkom na glavi, kao da stoji sred goleme žardinjere. Pred njim je štafelaj sa platnom, u rukama kist i paleta, na njemu ovlaš uflekan radni mantil, svijetlo-plav. Ne mogu da blokiram ciničnu pomisao da je to kostim šiven od uniforme koju nose bolničari u nekim optimističnim paviljonima. U daljem prikrajku, na stepeništu koje vodi u ćorskokak sjedi gitarista koji sipa note kao iz žuboravog vrela. Shvatam zašto se tu zavukao, u tom kutku svijeta živi kraljevska akustika. Čujem evergrin melodiju onih Buba iz Liverpula. Pričuja mi se rika bitlmanije negdje u pozadini slatkog napjeva. Dakako, simpatična je to avet, ono urnebesno blejanje navodno oslobođenog stada, hudi mitomanski privid. Tugaljiva reminiscencija mogla bi da me sneveseli. Međutim, nešto u meni se upecalo na stari mamac.
Tamburin men iznenada pravi pauzu, prilazim, pitam ga dopušta li da svirnem nešto na njegovoj gitari prelijepog zvuka. Osmjehne se on i klimne glavom, zahvalim se pa pitam govori li engleski, a on na mome jeziku kaže „ako moram“. Pročavrljamo zakratko. On je Rus, u Budvi živi punih sedam godina. Zove se, sasvim po ruski, Sem. Dakle Semjon, recimo Gljebovič, Toplomorski, nadimak Lenon, a ne Lenjin.
Sjednem na gornju skalu kamene amfore, smjestim u krilo instrument. Prvo što mi na uvo šapne narajcana rokerska muza je Dilanova bajalica „Zauvijek mlad“, udarim cigoljavi D dur, oslušnem odjek, pa pustim glas. Gitara je na moćnom razglasu, a vokal nije, srećom, jer i na suvo moj pjev zvuči kao brod ludaka, zalutali karavan trubadura, kao oživjela sablast Vudstoka u delirijumu. Iz slastičarnice skutrene u prikrajku istrčavaju neke zabezeknute šiparice, zgledaju se i počinju da plešu, iz crkve izađu visoki momci u šorcevima, stoje i zure, maestro sa francuzicom na tintari maše svojom četkom kao da diriguje. Semjon Gljebovič se smijulji i o nečemu se došaptava sa ozarenom damom koja se odnekud materijalizovala. Ona drži šake sklopljene na grudima, ždraka ka meni u nevjerici. Osjećam se kao Pavaroti u kutiji za cipele. Sjetim se Ibrice Jusića na skalinama u Dubrovniku dok vozi svoju kristalnu jeku od koje vazduh trne. Četiri decenije kasnije vickasti slučaj meni daruje isti osjećaj moći. Pjevam potom meni omiljenu Kejvovu baladu „No more shall we part“, pa Arsenovo „O, mladosti“... i dosta od jednog sjedobradog šeširdžije u mornarskoj majici. Vraćam gitaru u ležište stalka, mahnem njenom vlasniku i bježim, bez naklona publici. Slikar mi se klanja i tapše. Čini se da je okrenuo pameću, sad će da se pokupi i zavuče se negdje da smukne buteljku vina u slavu zaturenih zanosa.
Švrljajući ležerno Budvom vraćam se stvarnosnom sebi. Dugo sjedim uz kamenu rivu, ne radim ništa, samo kušam ukus sutona koji se primiče. Negdje svečeri, za koji sat, sješću u autobus, odjahati njime u privatnu pjesnikovu legendu, koju ispisaću, evo ispisujem... ispisah.
.jpg)
