PIJETLOVAC - Momčilo Bakrač
Gospodar Rinmorin Metamo dovezao se blindiranom drumskom lađom do ruralnog predgrađa Nagoje, lični mu šofer i trupa tjelesne garde ostali su u krutoj bezglasnoj formaciji sred sjenovite ulice, zureći androidi kamenih lica, a on je napeto, držeći tremu pod kontrolom, odgeguckao kroz skromni vrt slikarevog posjeda uz diskretnu pratnju šefa svog obezbjeđenja.
Naklonio se mladom šegrtu koji stajaše ukipljen na pročelju trošnog zdanja, predstavio se i izrazio želju da se sretne sa majstorom Rimpoom.
Žutokljunac je gipko, u tri bešumna skoka iščezao iza dovratka, vratio se za otprilike osamnaest sekundi, izvukao šaku iz rukava prljavog grubog kimona i pokazao pravac. Metamo-san je ušao pognute glave, oprezno zirkajući kroz zatamnjenje skučene odaje niskog stropa.
Dorgujama je ostao da čeka napolju provirujući samo jednim okom iza okvira vrata, njegov zadatak je da gazdu ne gubi iz vida.
Rinmorin je razaznao da u prostoriji nema nikoga, usmjerio je pogled ka pregradi od bambusa za koju je pretpostavio da su klizna vrata iza kojih bi morao da se pojavi čudotvorac zen umjetnosti, specijalista za ptice i cvijeće, veliki, slavom ovjenčani Tsue Rimpo, međutim, majstor se spustio iz rupe na plafonu koja je promakla Metamovoj pažnji. Najprije je ugledao bosa stopala kako pipkaju merdevine od isprepletenog kanapa, pa kratke nogavice od krutog surog platna, pa malo po malo cijelu figuru.
Pomislio je da je majstor star kao da je iz doba Edo perioda nekako dospio do ove nove ere zastakljenih klisura, čipova i skupocjenih sekundi.
Odmumlao je starcu protokolarne pozdrave i oficijelno predstavljanje, ovaj je klimnuo glavom jedva primjetno. Izvolite, rekao je. Glas mu je bio snažan, suv i čist kao kvarcni pijesak. Metamo je izdeklamovao kojim poslom je došao u posjetu, trudeći se da ne brza i preskače, ali ni da ne oklijeva.
Ukratko, naručio bi od Rimpo-sana sliku pijetla, ako bi majstor izvolio da ga udostoji.
Metamo je, podrazumijeva se, mislio na unikatni rad, nikako štampani otisak, a cijena, kolika god da bude, nije problem. Jedino što je važno, objasnio je majstoru, je rok u kome bi slika trebalo da mu bude isporučena.
- Naime, tačno šest mjeseci poslije ovog današnjeg dana, – reče – pada veliki jubilej mog poslovnog koncerna, okruglih pet zvjezdanih ciklusa od dana kad je moj djed osnovao malu firmu za proizvodnju tapeta, sobnih paravana i pregrada.
- Šezdeset godina, dakle?
- Molim? A, da, po linearnom računu. Tačno.
- Prije tačno toliko vremena ja sam dovršio svoj prvi samostalni rad. Bila je godina pijetla, kao sad... a zašto je to tebi toliko važno, pitam...
- Pijetao je zaštitnik porodične loze, simbol na našem grbu. – osmjehnuvši se reče Metamo – Vašim djelom želim da odam počast djedu i svim ranijim precima.
- Pristajem.
Majstor je to izgovorio oklijevajući možda samo jednu skupocjenu sekundu. Potom je Metamo nekako istrpio ritual čaja, čitavu gomilu zenovskih sekundi svečano srčući vrelu i gorku prozirno-zelenu tečnost iz nevjerovatno traljavo oblikovane glinene ćase. Klečao je na tvrdom podmetaču, na tradicionalni način, ćutke, u paru sa starim umjetnikom. Nemirni trnci škakljali su ga ispod koljena i okolo ušiju. Odličan zen. Tjeskoban kao ronjenje u kadi, za svjetski rekord. Misli su mu urlikale u glavi kao nerazumljiva gomila na ulici, tokom narodne bune.
Očekivao je da ga štap mudraca udari odnekuda tačno po tjemenu. To se nije dogodilo, ali otišao je sa čudnim osjećajem da je bičevan po zadnjici.
„Stvar sređena, – zaključio je vlasnik koncerna ćaskajući bešumno sa svojim najboljim drugom, samim sobom, naime – napravih dobar posao.“
Čudan rezon, budući da se tokom razgovora sa majstorom cijena sklopljene pogodbe nije pominjala, tako da je cifra koja će biti ispisana na čeku ostala nepoznata, moglo bi se ispostaviti da je ko zna kolika, recimo basnoslovna.
„Trebalo bi da računam sa milionskim iznosom... trebalo je da saznam bar otprilike... dosta, bolje ti je da ćutiš.“
Tačno četrdeset dana kasnije poslao je svog najstarijeg sekretara, daljeg rođaka sa majčine strane, u posjetu Rimpo-sanovom domu, uputio ga kako da uviđavno priupita o napredovanju posla.
Majstor Tsue, za grozno, nečuveno čudo, ignoriše sve izume koji služe za brzu komunikaciju, ništa internet, ništa bežična telefonija, nema čak ni puki kućni aparat sa kurblom i odvojenom slušalicom. Ne bi čudilo da nije čuo ni za poštansko sanduče.
Emisar se vratio zblanut, nije imao ništa suvislo da stavi u izvještaj. Majstor je pred njim izvodio imitacije ptičijih glasova, rekao je. Carić, sova, kukavica, i najzad pijetao. Rinmorin pita kako je to zvučalo. Original, odgovara sekretar. Veliki Rimpo zamolio je za još malo vremena. I to je sve.
Gospodar Metamo se napregao da sačeka sve do tačno mjesec dan prije slavlja, pripreme su se već uveliko obavljale, povelje su razaslate uvaženim zvanicama, predate protokolarno, na ruke, čak i onima iz Dubaija, Njujorka i Londona, hol glavne upravne zgrade opsjele su horde dekoratera i stručnjaka za tehnička čuda, sačinjena je komplikovana šema raspodjele zadataka personala, kabuki pozorište vrši finalne probe. E, zadnji je čas, zaključio je, preko odijela je obukao plavi radni kombinezon, na glavu natukao žutu plastičnu kacigu, tako maskiran uskočio je u jedan od firminih rovera i odvezao se put Nagoje, samcit sam.
Stigavši pred majstorovu kuću vratio se u prvobitni autfit, odlučno odgacao do trščane kapije siguran da je u pravu, vrijeme je navršeno, njegov dolazak je razložan.
Tsue ga je primio znatno srdačnije nego što je Metamo-san očekivao. Pitao sam se gdje si ti, rekao je starac blago se smiješeći. Pa eto, pa da, zamuckivao je Rinmorin. Kršio je prste.
- Majstore, kako ćemo da sprovedemo, ovaj, realizaciju... transfera?
- Šta?
- Mislim, kako želite da Vam platim, i kad bih mogao da preuzmem... djelo?
- A, slika nije gotova, ne još, ništa nisam mogao da učinim povodom toga, ja nemam tu brzinu.
„Brzinu?“ – ponovio je odjek u Rinmorinovoj akustičnoj lobanji. Želudac je počeo da mu skakuće, ali to se spolja nije dalo uočiti.
- Rimpo-san, najljubaznije pitam, kako sad, šta da činim? Sve je spremno, postolje za sliku postavljeno i čeka. Ima li nade da...?
- Ima.
- Pa da očekujem?
- Očekuj.
Vrli majstor ga je potom malo zabavljao izvodeći ples sa kuglama od žada izrezbarenim sitno, nerastumačljivo, usjajenim i prljavim od neke masne patine. To je radi gipkosti i lakoće, tako je objasnio, rekao da se radi o drevnoj tehnici.
Da, da.
- Majstore, mogu li da vidim pijevca, barem da bacim pogled? – Samo je odmahnuo glavom. Strogo i otresito.
- Najponiznije molim, recite mi kad... kad da dođem?
- Za tačno dvadeset i jedan dan.
Tri sedmice, pa to je pet-šest dana uoči proslave. Dok se vozio nazad zbijao je zlurade šale na svoj račun, najbolje će biti da se pojavim pred ljudima u najk patikama razvezanih pertli, par puta kukuriknem, izvedem ples sa bilijarskim kuglama, potom odrepujem govor u djedovu čast, razderem šljokastu majicu i pokažem pijetla, ne ovog u gaćama, nego istetoviranog preko čitavih leđa, još svježeg i krvavog... ili da naručim krpenog lutka po mom liku, posjednem ga na sred dvorane, vodim mu ruku kojom će da izvrši sepuku, poklonim se i pobjegnem na Tajland, kupim neko ostrvce, gajim... gajim krokodile.
Noć pred susret s majstorom, posljednji – nadao se, u mučnom polusnu ga je neko peckao plamenom šibice, podmuklo, čas ovdje, čas ondje, vješto kao školovani mučitelj, potpaljivao je novčanice natutkane između njegovih golih i onesviješćenih nožnih prstiju, golicao ga peruškom po ušima i nosu. Djed? Ili pokojni tata? Pijetao?
Krenuo je već u zoru. Nagoja je daleko. Ovaj put činilo mu se da je daleka kao Edo, ne ovaj preimenovani Edo iz koga je krenuo, nego onaj iz nepovrata prošlog. Nikad stići. Sedam puta gubio se među petljama pravaca. Poveo je pojačanje, lijepu i mudru Šimicu Takeda, komandanta konsalting odjeljenja. Zašto? Pojma nema. Onako na sreću. Kuglica jina u bari janga.
Na njegovu molbu da mu pripovijeda nešto umirujuće Šimicu mu je pričala o pravcima vjetrova nad Niponom, o tome kako se ždralovi ukrcavaju na te vazdušne furgone, objašnjavala kad treba otvoriti ove a kad one kancelarijske prozore da uđe ki, kad dubiti na glavi a kad ipak ne. Da, ona ne propušta pravi čas, zaključa se u svoj ofis i dubi. Suknja i sve to, hm, otjerao je tu misao. Meditirao je o sljedećem: ždralovi đuskaju na Hokaidou u proljeće, svi znamo zašto, to je seksi žurka.
Stigli su oko podne. Šimicu je svojim prisustvom začinila grandiozni jang slikarevog posjeda, žgebavom šegrtu su se uvrnuli brčići a majstor je nadimao grudi, uvlačio loptasti donji stomak, pozirao je ukokoćen kao pijetao, riječi izgovarao produbljenom rezonancom. Djevojka je bila svjesna svoje čarolije, trudila se da iskoristi prednost, sve u prilog gazdinom cilju, dakako, suštinu je nepogrešivo napipala intuicijom, mada je gazda nije pripremio i instruisao. Zračila je putenom nedokučivošću, naštimana u ulogu božanske princeze.
Ali sve je bilo uzalud. Narudžbina je propala. Potonula u mrak Metamovog šoka, u ponuđeni mu zen kolačić koji je progutao ne osjetivši ukus. Smješkao se i ćutao kao kontuzija mozga. No ostao je dostojanstven.
Strašni Rimpo nije mnogo objašnjavao niti je naročito ubjedljivo ponudio izvinjenje. Naprosto tako, njegov mušičavi genije još se nije porodio, nije na svijet donio pola godine čekanu pticu, mušku kokoš, takoreći. Što ne znači da neće. Hoće on, ali trudovi za sada ne funkcionišu.
Gospodar Metamo našao se pred zjapom nerješive situacije, po prvi put u životu, računato bar od onog časa do koga njegovo pamćenje doseže. Stajao je pred fascinantnom prazninom, sve misli su nestale, um zamukao.
To je to, sinulo mu je, evo me u negaciji negacije. Odavde... odavde počinje savršeno Ništa.
Rimpo-san je, sa idealno nečitkim izrazom lica, nakon intervala najdubljeg opšteg ćutanja rekao: „Pa, šta će sada biti, pitam.“ Glas mu nije akcentirao ton pitanja.
Tako idealno ispražnjen rekao je majstoru da ponuda i nadalje važi, tačnije molba. On će da čeka. U tom skupocjenom momentu ni sam nije znao šta to tačno znači. Dosjetiće se kasnije. Smisao će se iskristalisati sam od sebe.
Prosto: gospodar Rinmorin Metamo zaustaviće vrijeme. Ako to može iko živ – on je taj. Dobro, neće ukočiti proticanje trajanja baš u čitavom kosmosu, ali to zasigurno može da sprovede u minijaturnoj galaksiji kojom rukovodi. Kako će to da izvede? Tako što će obznaniti da se dan proslave odlaže, do daljnjeg. Kad on odluči da je taj dan došao – biće taj dan. Ali ne tamo neki nadolazeći datum koji će mehanički i neumoljivo da bilježe nezaustavljivi svjetski kalendari i mukli atomski i digitalni satovi, nego taj odloženi trenutak u kom se savršeno uklapaju sva kosmička značenja koja potvrđuju zbir dobre sreće i božanske zaštite predodređenih za postojanje i trajanje njegove loze i njega samog, kao i posla i dobara koje je naslijedio, koje oplođuje i razvija. Suludo? Jeste, ali um odlučnog čovjeka može sve.
Naredio je egzekutivi da razašalje obavijest koju je lično sročio. Zvanicama je javljeno, na najseriozniji mogući način, putem video linka čija je važnost podcrtana signalizacijom o hitnosti, da sve ostaje isto, poziv na ranije narečen događaj u potpunosti je na snazi, jedina razlika je u tome što će obavještenje o tačnom terminu biti dato naknadno, datum, naime, za sada nije utanačen, ali će proglas o njemu biti isporučen na vrijeme, preciznije rečeno – u pravi čas. Kratko obrazloženje je zvučalo zenovski zakukuljeno, mistično, ali ubjedljivo. Dok je tekst ukucavao u kompjuter jahao je na talasu magnetičnog nadahnuća za koje nije ni znao da postoji.
Na video snimku je Šimicu. Ne čita tekst saopštenja, naučila ga je napamet, savršeno uvježbala, izgovorila sugestivno, uz neodoljivu mimiku, odmjerenu i divno delikatnu. Najčudnije od svega: razumjela je njegovu ideju odmah, ma u milisekundi. U njenim očima nije bilo ni sumnje ni čuđenja. Savršen um. Savršen rukovodilac. Ako ipak bude morao da se na Tajlandu posveti uzgoju krokodila njoj će ostaviti kompaniju na upravljanje. Osim ako na ostrvo i nju ne povede. Što je, sve skupa, moguće. Možda i sasvim izvjesno.
Ostatak rukovodećeg kadra i pomoćnog osoblja bio je robotično bezizrazan, ispod ugašene maske krijući zgranutost, naravno, a šta bi drugo. Znao je on da je tako, ali nije mario. Nije isključeno ni da su sanjarili o harakiriju koji bi nakon tog užasnog blama morao da izvrši njihov siroti gospodar. Ako je tako – moraće da ih razočara.
Dani su proticali, sedmice, mjesec, dva. Ništa.
Rimpo-san, jasno, nije imao načina da naručiocu bilo šta dojavi. Ili je imao. Recimo telepatijom. Zvučnom oniričkom porukom preko predaka koji ne pate od materijalnih ograničenja. Ili kurirskom službom.
Dočim, ništa se nije događalo. Ali Rinmorin Metamo nije treperio nikakvim zemaljskim nemirom. Osluškivao je kosmos ne čekajući na bilo kakav znak, samo je plutao u bezvremenu koje je sam proglasio.
Jednog dana javio mu se osjećaj da treba da zune do Nagoje bez oklijevanja.
Nalet neodoljive prekognicije zadesio ga je dok je čučeći pod suncobranom ispijao sake na plaži svog ljetnikovca kraj istočne obale. Pogled na Pacifik se znatno izoštrio.
Lagano je odšetao do parkinga, smrknutom Dorgujami rekao: „Ne treba da me pratiš, idem do marketa po cigarete i novine.“
Zatražio je od njega ključeve ljubičastog kabriolet „jaguara“ za koji nije znao u čijem je vlasništvu među mnoštvom njegovog telohraniteljskog plemena, ključevi su mu se u ruci stvorili za manje od pedeset skupocjenih sekindi, koje su odnedavno znatno izgubile na vrijednosti, pa je sjeo u taj fini sarkofag i sunuo autostradom.
Jedva dva sata kasnije ušao je u odaje Njegove slikarske ekselencije bez ikakve najave i snebivljivog šmiranja. Bio je u šlampavom šorcu i polo majici ispečatiranoj siluetama konja u trku, na nogama je imao ružičaste plastične sandale za šljapkanje po plićaku. Kosa mu je bila puna kristalisane soli. Bio je svjestan svog izgleda ali nije mu pridavao važnost.
Majstor je nožem za oštrenje bambusovih pisaljki čistio prljavštinu ispod noktiju na nogama, udubljen u tu strašno važnu rabotu pogledom je samo ovlaš okrznuo pridošlicu.
Promrmljao je: „E, konačno stižeš.“
Rinmorin-san je sjeo na patos, ostao tako ćutke trepćući.
Veliki Tsue Rimpo uspravio se u svoj svojoj veličini, izjavio da je rad gotov.
„Gdje je?“ – šmrkutnuo je Rinmorin.
Majstor je prišao štafelaju na kom je stajala ploha prekrivena majstorski isflekanim svilenim pokrovom. Zbacio je veo sigurnom rukom. Odonuda je zazvečao prazan bijeli papir vrhunskog kvaliteta.
Bio je to čisti zen. Savršenstvo.
Gost, koji se osjećao bezimenim, tražio je, i nije tražio, po toj bjelini obrise nadzemaljskog značenja. Nije napipao ni trag takvog nečega, ali neuobličeni smisao bio je na neki način prisutan.
„Pa, šta sad biva, pitam.“ – izgovorio je u mirnom sazvučju neizgovorenog.
Prastari Tsue baratao je perom i četkicama koje je umakao čas tu, čas tamo. Radio je zaprepašćujuće hitro.
Pijetao je izranjao iz praznine kao da je oduvijek bio tu, odražen na tankoj kori materije. Ni jednog jedinog suvišnog pokreta, kamo li kakve greške.
Rinmorin je podrigivao ispunjen mjehurima smijeha koji su morali da odu u etar. Spolja je to bilo samo tiho mokro štucanje.
„Dakle – uzviknuo je naličjem glasa polu-prosvijetljeni šegrt naglo postajući svjestan svoje uloge – ovaj sumanuti bogovski čudak mogao je ovo da naslika tokom bilo kojih pet minuta u proteklom vremenskom kontinuumu. Eto ti, gledaj i uživaj, sinji pijetlovče, kakva umolomna šala, kakav trešteći urnebes.“
Pijetao je ispao pomalo šepav, nekako van ravnoteže, kao da mu se od ushita zanebesalo, ili ga je potjerao vjetar dajući mu zamah, za odzemljenje, za let. Ali kad se malo bolje pogleda... bio je veličanstven. Kao kula na brijegu. Ne. Kao odron svjetlosnih pigmenata, slučajno oblikovan kao prizrak znanog obličja. Bila je to sušta sila viđenja.
Da li zenovci plaču? Ovaj posmatrač je uhvatio sebe u toj namjeri, namjeri bez htijenja. Zbog toga je počeo da se smije glasno, kvocavo.
- Dakle, pitam, zar nije, majstore, za mene preveliki dar da ovo gledam?
- Jeste.
- Zašto onda ovako, zašto sad... mogli ste-mogli ste-mogli ste... da obavite stvar kad ste htjeli...
- Ma ne, nikako. Ovo je bio jedini trenutak i jedini način da ovaj pijevac nastane. To je u stvari završni tren. Ja sam ga sve vrijeme slikao, od prvog dana od kad sam prihvatio posao. I kad je bio potpuno gotov ruka je samo ponovila već završen oblik.
- Šta to, najljubaznije molim, šta to znači?
- Znači... uopšte ne znači... naprosto tako jeste.
- Da li sam ja morao da budem prisutan?
- Obavezno.
- Čekali ste me...
- Da. S naporom. Već sam počeo da gubim strpljenje. Samo dan kasnije i pijevac bi se rastočio, nestao. Propali bi mjeseci rada tokom kojih nijesam dotakao bilo šta drugo, niti na nešto drugo mislio.
Rinmorin Metamo sjetio se svoga imena tek kad se dočepao „jaguara“ i zarikao motorom. Bio je išupljen šokovima. Zadnji u nizu obznanio se tako što je Tsue na pitanje koja je cijena dovršenog djela odgovorio da cijene nema. Znam, pridodao je tad još bezimeni Rinmorin, ali koliko sam dužan?
Ništa. To je bio odgovor. Takođe i ovo: „Već si mi platio.“ Sto mu muka, sto mu znojavih maloumnih muka, pomislio je, šta da radim s tim...
Šake su mu bile teške i besmislene kao da drži ogromni novčanik napunjen zlatom i štamparskim olovom, nesaglediv, nevidljivi buđelar elektronske monete. Malaksao je kao da se iskilavio od tegljenja tih tovara, bankarskih glasova i žvala.
„...kako sad, pa ja u tom slučaju sliku ne mogu da uzmem...“
- U tom slučaju biće odmah uništena... – reče majstor.
...
Pijevac je putovao uglavljen iza suvozačevog sjedišta u školjci dvosjeda. Rinmorin je izbjegavao da zaviruje. Ali prvi pogled na pijetla ostao mu je u glavi kao vodeni žig. Čim stigne pokrenuće vrijeme, neka teče. Odrediće dan, potom objaviti novost. Ali čini mu se, gotovo je siguran, da neće dojavljivati svima koji su bili na prvobitnom spisku. Tačnije, gotovo nikome. Nekolicini. Storniraće idiotski protokol, cirkus, ostaće samo tačka No pozorišta i jedan žičani instrument, recimo ičigenkin... ne, bolje električna gitara. Neki mladi roker. Ako takvih još igdje ima. Recimo u starom kvartu Edoa, tamo gdje je Rinmorin rastao. Otkazaće porudžbine čudovišnog provijanta, gomile hrane i pića, može jedino pirinač i škampi i sake, sve bijelo. Minimalizam. Da. Možda najbolje samo on i njegovi preci. U njemu.
Dakle on.
Ali tu nešto zjapi. Upražnjeno mjesto za... još samo jedno.
Sušta istina: troje je već mnoštvo.
