Oluj i sičan - Putopismo

 

Fosilni mozaik okeana, fotografija Momčilo Bakrač

Sjedim na morskoj obali što liči na kamenolom vjekova, u suton svjetlost je u padu, kamen još rudi ali počinje da se gasi.

    Obližnja plaža je utihnula, leži izblijeđela i siva u dubokoj sjenci, na njoj usamljen par posljednjih zaljubljenika u more, onih što dolutaju kad se raziđe svjetina, kad malaksali dan polako sahne pojave se oni na napuštenoj hridi.

    Sa ove daljine izgledaju mi kao tanušni nedorasli dječaci, zatrčavaju se ka plićaku, bacaju kamenice. Ćute. Preplanuli su do prekaljenog crnila, i reklo bi se ubogi. Neki radosni, tvrdi sirotani.

    Zamišljam da su to zalutali nomadi, bezbrižni, u igri. I ja sam danas nomad, po sopstvenom izboru. Ima nas.

    Mi smo civilizacijska paščad što klize po okrajcima svijeta.

    Zamišljamo da smo autentični, jedinstveni. Barem ja tako zamišljam. Dok sjedim na hridini pokraj Sutomora osjećam se baš tako, kao neka neponovljiva jedinka.

    Najednom, niotkuda, sjetim se feljtona na koji sam, prilično davno, naišao u nekom domaćem ilustrovanom časopisu... čini mi se da je to bio znameniti Start.

    Bješe to senzacija, svjetska, vijest nevjerovatna.

    Izvjesna bijela žena, po svemu sudeći visoko urbana Evropljanka, dospjela je do malog saharskog plemena o kom su prije toga postojale samo legende koje su, vjekovima, s koljena na koljeno prenosili Tuarerzi.

    Na beduinskom jeziku ti nepojmljivi pustinjski ljudi zovu se Nevidljivi.

    Niko nikada nije mogao da ih nađe, izuzev ako to oni sami požele.

    Ta bijela žena je nekakva hrabra naučnica, antropološkinja, zoološkinja, ili što slično. Krhka, bljedunjava plavuša nordijskog tipa. Otišla je preko linije u pijesku iza koje čovjek ne može da preživi.

    Nijedan čovjek. Ni Tuarezi.

    Tako su joj oni sami rekli, ti najžilaviji ljudski stvorovi za koje se zna. Onako nijemi i okati, zamotani u svoje indigo plašteve i čalme, zamišljam, još više su zanijemili i ubečili se kad im je saopštila svoju namjeru.

    Otpratili su je tamo do ruba podnošljive jave, iza koga je neodrživost života i bjelilo praznih pojmova, nulti svijet, čak i za te prepečene pustinjske putnike, tvrđe i otpornije i od pustinjskih korablji, naime kamila.

    Od te nevidljive margine prostire se Nepoznato.

    Nepregledna teritorija na koju niko od njih ne stupa nogom, osim ako hoće da se ne vrati, da iščezne.

    Sa dvije mješine vode i zavežljajem s parčadima suvog mesa i kamiljeg sira otisnula se u nepoznato ta nerazumno smjela albino cura.

    Elem, kad je ostala sama u beskraju pijeska iz kog više nije znala pravac za povratak... tamo su je sačekali ti nevjerovatni humanoidi iz beduinskih kaža, nepojmljivi i za one nama nepojmljive.

    Odlučili su da joj se obrate, izašli su iz svoje nevidljivosti i prišli joj, njoj strankinji zatečenoj u tome božijem praznilu. Po njenoj tvrdnji iskrsli su tek tako, niotkuda.

    Bila je njihov gost nekoliko neđelja, možda cio mjesec ili malo duže, primili su je domaćinski, srdačno, okrijepili je i zaštitili od ubistvene prirode. U svom tekstualnom izvještaju ona kazuje da je lijepo i bez problema živjela njihovim životom. Jela je i pila (šta?), spavala (gdje?), kuvala (nevjerovatno, gdje, šta?), plesala, učestvovala u plemenskim ritualima i društvenoj zabavi, sve u svemu igrala se života, čilo, veselo i komotno, tu gdje života nema po mjerilima bilo čijim. Da, pila je jutarnju rosu sa nekog trnja, toliko sam uspio da razumijem i zamislim.

    Jela je, nagađam, pečenje od svetih guštera, mrs od nadrazumskih buba. 

    Po mom i našem i vašem mišljenju ubistvena pustinja Sahara, gledaj tog čuda, nije smrtonosna, o vi civilizovani homo faberi!

    Eto šta nam se tim čudom kazalo.

    Slikala je ona takozvane Nevidljive, ostali su zabilježeni u vidljivom dijelu spektra, pričala je s njima na, za običan svijet nemogućem, nikad i nigdje utanačenom, inter-rasnom i nadkulturološkom jeziku mimike i gestova, pantomimom, dakle, i da li uz to i telepatijom...

    Opšteljudski govor tijela, dakle, savršeno funkcioniše, a misli se razmjenjuju izvan zvuka, mimo oralne artikulacije.

    Razumjeli su je oni bez problema. Ona njih još bolje. Albino cura odlijepila je u naučničkom ushićenju. Na fotosima je sva ozarena, srećna preko svake pristojne mjere. Bezobrazno uživa.

    Sva turistički opuštena stoji među tim druškanima i drugarkama, većinom grleći se ili držeći za ruke s njima, ili držeći u naručju njihovu rosnu i lijepu dječicu. Svi su u svečanim pozama, kao na dagerotipijama spočetka moderne epohe.

    Fotke na kojima nje nema pojedinačni su ili grupni portreti domorodaca, izoštreni do prozračne jasnoće, tihi, monumentalno nepokretni.

    Ko li je uslikao te slike na kojima je ona, nameće se pitanje. 

    Jasno je, neki predstavnik naroda Nevidljivih. Neko koga nije zbunila ta spravica. Ta rupa kroz koju se škilji, i klik-klik, kažiprstom na dugme, na ono što u njihovom svijetu, jel da, ne postoji. Kutija i dugme.

    Ko je to škljocao?

    Vjerovatno bilo koji od njih, čas ovaj, čas onaj. Da, a kako to?

    Nego, plavojka je blistala onim glatkim sjajem životnog otkrovenja. Družila se i radovala, prosto rečeno.

    Poslije su je oni otpratili nazad, vratili je Tuarezima, prebacili su tu dobru žuju nazad preko granice civilizacije, ovamo, na našu stranu, tačnije među prve obične ljude, one nomade beduinske. Ništa joj nije falilo. Nije ni izgorjela od sunčanja u sred pržene saharske jare. Malo je smršala, doduše, izdužila se, činilo se na prvi pogled. Naime, ličila je, počinjala da liči... na Nevidljive.

    Fotografije tog za civilizovani svijet neznanog naroda koje je napravila obišle su globus. Tako su dospjele i meni pod okular. Oni su, sjećam se, svjetloputi, meko braonkasti negroidi, oniži, čak i u poređenju s tom malom bjelkinjom koja se slikala među njima. Većinom su neznatno niži od nje, ali nijesu previše sitni. Samo su istančani, rekao bih. Začuđujuće uzani, tanki kao siluete. Toliko su vitki da djeluju lagano, lelujavo, nestvarno. Po toj začudnoj tankoći ne liče ni na jedno čovečije pleme znanog svijeta. Kao ni po očima. I još po nečemu. Po stavu, mimici, zračenju? Treba mi riječ. Nažalost, nemam je u vokabularu.

    Na tim sjajnim kolor fotografijama, britkim, vrhunski izrađenim, njihova prefinjeno izdužena lica blistava su od uma, od ljepote, od svijesti. Zapanjen, zurio sam u njih danima.

    Shvatio sam šta je tu u stvari čudno.

    Prosto, iz očiju im bije neviđena snaga duha. Te oči su me raznijele svojim neshvatljivim mirom, ili ozbiljnošću koja nije ni zabrinuta niti mrgodna. Ili je to nešto treće, za šta kod nas ne postoje riječi.

    Isijavali su sveznanjem ti čudni perolaki pustinjaci, i muškarci i žene, čak i njihova djeca.  

    Umujem naknadno, zbunjen nenadanim prisjećanjem, zatečen kako sjedim pokraj nemuštog živog mora, zaključujem, dakle, da na hiljade duhovnih bića, hoda (možda, zar?) skrivenim prostorima zemlje. Oni su nepoznati nomadi, izvan svih nacija, tek ljudska bića u taboru. Mala plemena s imenom koje su sami sebi dali, koje niko drugi ne zna. No biće da toga ima samo u pustinji, pravoj, neizmaštanoj. Ne u ovoj našoj pustinji tlapnje, spekulacije, intelekta.

    Ne.

    Treba putovati kroz prostor.

    Eno je tamo ta Sahara, u njoj su izgubljeni putevi, neznani ljudi, tihi kroz vjekove.

    Oni su, ti Nevidljivi čudesni ljudi, zamisli čuda, ipak jednaki sa mnom. Tek mjehur krvi. Nikakvi fantomi. I to me tješi.

    Jednaki su, ali bolji od mene, moram to sebi da priznam. Mnogo bolji. Taj odsjaj ljudskosti na mojoj grimasi teško da će ikad da se zgruša.

 

 

 

... ~ ~

 

    Zatekao sam se slučajno na hridi pokraj mora, zurim, poda mnom elementi, nepodnošljiva trajnost kamena. Evo već čitav sat sjedim tu uporno i strepim, koliko god da je to nebulozno, strepim da se nagnute stijene što me natkriljuju sa visine ne odvale i survaju se, zdrobe me tako kao miša, kao mutavu krabu, kao crva. Jezivo je njihovo nagnuće, kao da vise u pozi nemoguće ravnoteže, lažne, pogrešne, opsjenarske. Učinilo mi se načas da ima smisla ta paranoja, ali u suštini znam: prije nego se pomjeri i kamen s litice pod udarcima kiša i vjetrova, prije nego što se oljušti kvarcna kora sa stijene na kojoj sjedim – mene neće biti.

    „Jednom nas tu gde nas ima neće biti, mi smo niti koje vežu nerođene s mrtvima“, kaže jedan pjesnik koga već dekadama čitam. Koga već mjesecima, godinama, eonima, nema više. A pjevao je tako žustro, jetko, upozoravajuće, sav uronjen u bivanje, u tragizam, bio je tako bolno prisutan, živ kao živinče što zvjera i dahće, toliko življi od besvjesne magme umova unaokolo.

    Najednom nekakav pauk, trenutačan, luđi od moje privremenosti, spušta se odnekud u prostor ispred moga lica. Iznenađuje me svojim prisustvom. Visi, žonglira, nešto opošljava. Pitam se da li mi svojom predstavom štogod kazuje. Da, opominje me na odlazak s tog mjesta.

    Trebalo bi poći, jasno mi je.

    Ostavljam limenku bivšeg piva na toj goleti. Namjesto pišaćkaste zlatne tečnosti koja je ispunjavala do maločas svrhom i smislom, sad je ispunjena indiferentnim vazduhom, odsustvom, prazninom. Vjetrić je već pomjera. Tu među eonima i mineralima to je nevjerovatno pompezna slika. Čovjekova, potrošačeva ostavština, polog, modernog ludensa izmet, u mom slučaju.

    Ako bolje pogledaš, to je samo mrtva upotreba svakodnevnih stvari, ništa drugo.

    Toliko ne traje svaki naš trag, toliko smo tužni pripitomljeni božjaci, mi, bratstvo nesvjesnih, mumlam osokoljen popijenim pivom.

    Crno pjesničko nadahnuće.

    Smijem se sam sebi. Zapisujem. Zapisujem sve ovo, u neredu.

    Ovo je zapis, kažem gordo, na kraju, ovo je svjedočanstvo. Ti svjedočiš, sine Radosave! Vičem, smijem se.

    Pa hitro odlazim odatle.

    Zadovoljan, kao da sam oposlio neki pametni razgovor sa silama.

 

 

 

~~~++~~*~

 

    Magarca zovu SRETNJI u okolini Skadarskog jezera.

    Stigao sam u obilazak na jezero za dan ili dva prekasno. Sjeverac je lizao kotlinu i vodenu ravan kao opšta seoba vazdušnih masa iz Laponije. Vjetar je nadirao ka Siciliji, pa dalje, ka Jerusalimu, da onamo i usput posije svoj čemer.  Slaba vajda što će na pola Jadrana malaksati i klonuti, ili će pak, u najboljem slučaju, pasti pred noge Scile i Haribde, mrtav. Ljeto je sa naše obale oduvano nepovratno, brijuća tramontana skočanjila je uživalačke navade bilo koje vrste kod posljednjih sladokusaca miholjštaka, zbrčkao se i moj putopisni eros.

    No moralo se otići do Lesendra, možda i vodom do nekog od manastira na jezerskom ostrvlju. Preostalo mi je da mamuzam svoju bedeviju, do krvi.

    Ne moram prećerano dugo trajat, tek probazati malo po Virpazaru, možda odtaksirati se do najpristupačnijeg sela u okolini, ili se spustiti prugom pješke do Gluvog dola. I odista se nakanih.

 

    No prije toga da opišem kako je nagrnula nevera.

    Ranoga prijepodneva poša’ sam niza dolinu čkalja i drača, osutu makijom tu i tamo, šturom, bijednom, kao da je okrajak svete zemlje tu preseljen, poda brijegom Haj-nehaj, nadomak Sutomoru. Komotni i ugodni apartman koji sam dobio na uživanje i zaposjedao ga potonjih nekoliko dana počeo je kradom da me mori tišinom, jedva sam čekao da otprašim nekud, ako li ne autobusom ili vozom na neku od okolnih kota koje sam planirao obići, onda makar na plažu ili nekuda dalje „peškom“, što bi rekao Rus, ka Čanju magistralom, što i izvedoh par dana prije.

    Ovaj put nije mi bilo do majanja prevozima, već manje-više oposlih što je na rasporedu. Ostalo je još sam da odem do Skadar vode, onamo potražim sreću putujuću, ukradem kakav prizor ili bizarnost upotrebljivu za književna posla. No skanjivao sam se, dan za danom, sve danas ću – sjutra ću.

    Poj zrikavaca imao je notu pobješnjelosti, kao u kakvom psiho trileru. Bješe omorina kao da je najmrčeniji avgustovski dan.

    Negdje po sred pljosnate puste zaravni ugledah konje, ono uvijek isto krdo neosedlanih kržljavih životinja što ih svjetlo nebesko nemilosrdno ispira u toj samo njihovoj stepi. Ovaj put bili su začudno živahni, reklo bi se uznemireni, ždrebad su trčkarala i džilitala se, trbate im majke i nekolicina muških raga mahali su repovima i omlaćivali glavama postrance kao da rastjeruju neku zlu napast.

    Po svemu, ta kljusad bi mogla da se zovu kontra magaradi priskadarske, ergo – NESRETNJI.

    To mi je sinulo kroz sinapse, načas, u tom hlapećem magnovenju. Pješačio sam i znojio se obilato. Ponio sam, izuzev sebe sama i kupaćih gaća, još samo svoj čarobni soni alfa, my precious, bez futrole, bez torbice, nego kao privezak okolo vratine.

    Stadoh. Slikah konje, izdaleka. Htio sam im se primaći za koju desetinu koraka, radi hvatanja boljeg kadra, no oni iznenada zaždiše gotovo galopom puteljkom kroza strnjiku. Bi mi čudno. Razgledao sam okolinu, uškiljen i mrk kao barba Karavađo.

    Ničega prijetećeg na vidiku. Izuzev ako ta prijetnja nije moje podobije.

    Samo uštavljeni bljesak golog nebosklona. Potpuna bonaca zaboravljenog svijeta, zauvijek pomočenog u pac prezrelog ljeta što odumire zakatančeno u prikrajku sezone. Nesretnji su iščezli preko ruba predgrađa, među krovovima skorjelim od sunčanice.

    Sjetio sam se kako sam, prije više godina, ljetujući baš tu, na rubu te iste utrine pustinjske, u pansionu Konatar, nalazio te konje u dvorištu vile u kojoj moja supruga, sin i ja imasmo pansion. Susretao sam se s konjima vazda pred zoru, jer skakah sa ležaja u sami cik umiruće noći, kao sagrailo nesmireni, oran za pokret i svaku ludost. Svakog jutra bijahu tu, tik do ulaznih vrata, na tratini redovno orošavanoj prskalicama. I pod trem su oni zalazili. Klepećući kopitama prigušeno. Nijemi. Ili pritvorni, kao noćni provalnici. Već spreman na susret i ja sam bivao nečujan. Došunjavao sam se, trudeći se da vrata ne zaškripe.

    Najposlije puštali su me da im priđem na jedva metar-dva.

    Iznosio sam im pripremljene kore od lubenice koje sam sklanjao tokom prethodnog dana. Oni su živjeli kao raspuštena živinčad, prije ničija nego nečija. Odrasli konj, znam to oduvijek, spava stojeći. Možda su tu dolazili da prenoće, trenu žmigavim snom netremičara. Moguće da ih je mamio hlad travnjaka, tinjava vlaga, zapah ljudske raskoši... a možda su poslije dolazili zbog mene. No niti jedno živinče nije dopustilo da ga taknem rukom, pomilujem, počešem blago po cvijetu na čelenci, sklanjali su se na par metara razdaljine. Znali su mirno da me motre, pa među žrvnjevima zuba da zdruzgaju one jedre ljušture pune vode, sa koralnim santimetrom slasti pri samom vrhu, pa da odmah potom lagano odu, pogledujući unazadačke oprezno.

    Oni me sada više nijesu poznavali, ili me naprosto nijesu prepoznali, mada možda među njima i nema nikoga ko bi me se sjetio. Reminiscencija, smjena generacija... da li je moguće... jer ne bješe ono naše drugovanje toliko davno.

    Nastavio sam dalje kotlinom. Slikao crkvicu na brežuljku, bijelih zidova, no pomalo nagorjelu, odozdo načetu crnilom čađi.

    Tad sam spoznao, uočio koristeći jaki zum objektiva, da je okolno drveće pretvoreno u ugljenisane fosile. Ličili su na srebro. Bivše pinije, poneki ušiljen cer. Sada su to tek sablasne Mjesečeve skulpture, bez listova, bez soka, bez života. Škljocah sumanuto u umjetnikovoj pomami. Zen artista Ruiči Kavasaki snima Nagasaki poslije obrade atom plamenom. Bzum.

    Krenuh dalje. Čujući zagluvjelost kako pulsira. Cvrčci su se ućutali naglo. Ili su otišli na kupanje. Gdje sam i ja pošao, zagledan u vječnost.

    Tintoreto i Mazačo nijesu se tako zanijeto vukli poznatošću krajolika. Bio sam u stanju snovitom, na suvo zanebesan. Razlog je nejasan, jer ne postoji.

    Negdje pri samom kraju staze ka obronku što izbija na onu stranu moreuza, na Zaliv mrtvih ježeva, po mojoj nomenklaturi, tik do mene zakovitlala se žuta prašina na putu. Bio je to pravi pravcijati tornado. Minijaturan i kratkotrajan, ali žestok. Pa je ubrzo potom naletio sljedeći, malo jači. Dao sam se u žmureći trk. Ne ka nazad, u pravcu dalekog pansiona sa ekranom TV prijemnika veličine kućnog bioskopa, nego ka šumarak na brijegu sa koga se obrušava obala na kojoj je nekad bio minijaturni kafe bar pod trščanim krovom.

    Izbivši na čistac na vrhu brijega otirući natrunjene oči obazreo sam se po priobalju i zaleđu.

    O, oooo, maj-ko mi-la. Nad udaljenom lukom Bar, preko planine Rumije u visini, naklobučilo se čudo neviđeno, oblačni masiv boje indiga, raskošan kao divizija mračnih sila. Tad sam shvatio da se ista silesija već nadnijela nada me i uveliko poklapa polovinu nebeskoga svoda nad morem. Tanka je pantljika sa one strane nadirućeg fronta još bila vedra i ljetnja, ali nestajala je ubrzano.

    Prvi grom je bio svečanost.

    Otkinuo se odnekud iz kovitlaca ponad Haj-nehaja najprije zazvučavši kao cijepanje jake plahte surovim hvatom, potom je nastao bijesni srh elektrike, pa se začuo hropac.

    I tad je tresnulo. O membranu čitavog prostranstva, kao topovnjača koja se raspada od sopstvene siline. Osjetio sam da mi varniči za ušima. Veoma suvo, pucketavo.

    Zablenuo sam se u Soni ALEF. Umrijeće pod vodopadom iz trbušine onog mračnog skota koji je prekrio sav vidik.

    Potrčao sam, upravo osjetivši prve kišne kapi, krupne i ledne, kako krope u šuplji zijev u kome sam se zatekao, jedini ja. Moja Ludost.

    Alef je dahtao namjesto mog straha. Bilo mi ga je žao. Žrtva moje gluposti, to će biti moja sjajna kamera.

    Izbio sam na plato one uvalice u kojoj sam se nadao kakvom-takvom krovu. I bila je tu, osmuđena, urušena, ali postojeća – ona trščana tenda. Tu je bio i navodni šank, pa i navodna sudopera. Kiša je već ploptala o morsku kožu svu od tmuše, uznemirenu vjetruštinom koja je brusila površinu.

    Krenuh da se zavučem u hudi zaklon, koji me spasiti, jer ne može, neće, no u tome času spazih parkirana kola marke opel... opel vektra... modra limuzina bila je prazna, napuštena, ali načisto operativna, u voznome stanju, ako li ne baš nova.

    Ko li je to tu ostavio, o, gromobrane, grudobrane, vjetrobrane...

    U neposrednoj blizini nije bilo ni znaka nečijeg prisustva. Pa šta to onda znači? Jel’ treba da shvatim da je to poklončić od strane Božijeg promisla, baš mojoj ništavnosti. Tako se zapitah, retorički.

    Bi li trebalo da klocnem bravom i provjerim da li je na izvol’te, je li startni ključ na svom mjestu, ima li benzina... Pa da se zahvalim Svevišnjem, ukoliko su sve štele tačno naštimane da bi meni poslužile.

    Surovi mutljag prekrio je svu daljinu. Nije više bilo ni parčeta vedrine koja je do čas prije drijemala prepuštena beskrajnom produžetku ljetovanja.

    Vidjeh kako voda drhti. I ona pocrnjela. Surova je opačina sudbine, pošast očas pomrači sirotu idilu bivstvovanja.

    Prije nego što utekoh u zavlaku uslikao sam OLUJ, odista veličanstven jeste, ljepota strahote je neosporna.

    Dolje niz pogled ka luci čovjekove hiže od lego kocaka poklapao je dažd crn kao korotna zavjesa. Kakav prizor.

    A sada, pomislih, nebeska fešta juri ka meni... a ja... nemam zaklona.

    Odista, ona je skrhana bivša obalska kafanica naprosto smiješna, nikakvo je to sklonište, moj Radosave.

    Riješih da legnem preko dragocjenog Soni Alefa, trbuhom ga obujmim, kao partizan što spašavajući drugove crijevima poduhvati bombu.

    Čuh tutnjavu koja se kotrljala spremna da rigne plamen i vodurinu. U tome času ugledao sam ono što uvijek biva isuviše ludo da bi bilo stvarno. Iz vode zaliva izlazilo je nešto na trenutak amorfno, idući unazadačke, presamićeno, crno i sjajno kao pliskavica.

    Bilo je to ipak ljudsko obličje. O, da. Ni morska krava ni sirena.

    Volšebni čovjek-žaba. Migoljio je polagano, bez žurbe, kamo li panike. Kao da pojma nema o neveri ća se vaja, moj galebe, niti ga se tiče zbivanje, ili ga još ne poima. Dolje pod vodom pojmio je jedino naglo zamračenje gornjeg svijeta. Riješio da batali pućpurikanje mjehurićima u azilu dubine, jer je neko ugasio svjetlo. On sad još pojma nema šta se dešava, pomislio sam, žablja mu koža bez rupica za uši i žablje okandže izbuljene pod maskom ne hvataju signale sa ove ravni, ravni gromoglasnog stradanja.

    Izbauljao je taj glatki primjerak amfibije, uočio me ukipljenog nadomak one limuzine, koja, pojmih, mora biti njegova. Mahnuo sam objema rukama, kao izviđač koji crta slovnu poruku sa naspramnog brijega.

    Aloha, podvodniče, brz brate, munjski rođače...

    Kad je skinuo glavu, pardon, masku i crnu kožuru, klimnuo mi je ljudskim licem, nekako otvrdlim, odalečenim od mimetičke prakse. U tome momentu je sve na obali ubio prasak.

    Klecnuo sam, spreman za nesvijest. Ali čovjek-žaba nije, ostao je priseban kao da je sretno gluv. Sunce ti preispoljno, pa taj se na kopnene karambole ne štrecuje ič! Prizor me osokolio. Viknuh kao truba na pojačalu: „Ahoj, zemljače, da nećeš možda nekako odavde, ako su ovo tvoja kola?“

    - Da. Samo da se presvučem.

    - Ela, čekaću ja.

    Dok je nepoznati krijući se iza limuzine svlačio kožu podvodnjačku OLUJ je navalio da isporučuje obilni rigoleto. Zavukoh se pod tužni ostatak trščanog krova, sa Soni Alefom umotanim u majicu koju sam namah skinuo, drhteći od goluždravosti pred elektronima i jonima iz stratosfere koji slijetaše sa ledenim kapima krupnim kao bljuzge iz galebove kloake.

    Onaj mi mahnu promolivši ljudsku glavu ponad krova automobilskog, pa sunu do gepeka, onamo zabi torbak pun, valjda, žablje kožure i inih rekvizita, ja skočih kao lipljan uz brzak, već lijepo mokar šturnuh u onu pećinu spasa sa čudom šoferšajbne i oklopom savršenog dihtunga.

    Vozili smo se kao po manevrima na ratnom poligonu, bježeći od klizišta, najednom niklih potoka i blatnih baruština, sve bokom naše mile suve prerije sada pod udarom dažda žitke i ucrvenjele kao hemoglobin, kao krvava kupka ispod nebeskoga klupka – kako bi valjalo da stoji u mahnitoj pjesmi o NEVERI ća se vaja, koju napisati ne umijem.

    Dokopao se asfalta onaj vješti bivši čovjeko-žabac, sve vrijeme spokojan kao škamp, mirnih dlakavih ruku koje motaju kormilo. Vozio je dalje polagano. Te se jedan drugome predstavismo. Čim je čuo moje prezime reče da smo on i ja zemljaci starinom. Zar sam i ja iz Posejdonije, guknuo sam više za sebe, a on se na to sit ismija. Dovršio je započetu misao strpljivo, naime, i moje porijeklo vuče iz Rijeke Crnojevića, otuda su Branilovići od kojih je i moje koincidalno prezime poteklo.

    Otkuda znate za Braniloviće, procijedio sam žmirkajući.

    Kako ne bih znao – odvrati amfibija – kad sam i ja od istih rodom.

    E, tu sam bio načisto pafnut.

    - Ma je li ovo neka avetna šala? – umumlah u tapacirani plafon okrećući nos ka kišnim nebesima.

 

    - ...

 

    Ispostavilo se da šala nije. Čovjek koga je na površinu išćerala olujina moj je daleki rod, a uz to i stručnjak po pitanju rodoslovlja, institucionalni službenik arhivske građe pri crnogorskoj Akademiji nauka i umjetnosti.

    Za to kratko parče puta obavijestio me o krucijalnim stvarima. Branilovići su porijeklom od plemićkih Orlovića, a ovi od ilirskoga plemstva iz doba što vuče u davninu prvih vjekova nove ere. Živjeli su u Zahumlju i Travuniji, kod Dubrovnika i ponad Herceg Novog i Risna, davno prije u Prizrenu, mnogo poslije u Hercegovini, pa u Drobnjacima, najposlije u Pivi. Stara trsa.

    Dobar mi je rođo taj gnjurac. Pozvao me da svratim kod njega u Bar. Tu mu je ljetnja rezidencija. Inače stanuje u Podgorici. Sjutra ide onamo, ljetu je kraj. Ako imam vremena da banem prije toga.

    Nemam, rekoh. Moram do Skadra sjutri dan.

 

    No nije tako bilo. Podivljala muza putopisna zadržala me još jedan dan.

    Potrebito je bilo sporohodicom obići neki neoznačeni azimut, jer naime, dio puta bi valjalo prohoditi po starostavnom obrascu, tabanvozom.

    Takav je bio plan, to sam se sam sebi zarekao. Autostradom pješke za Čanj, pa isto tako nazad. Da osjetim duh starih putopisaca koji su giljali kroz tmoli nepregled evropejski, bez putnih pravaca, džada i autostrada, već mimo karte i guglovog vodiča, poljima i šumama tad gotovo praznog svijeta. Tačnije bez ljudi, a punog svega ostalog.

    Haj-Nehaj je olupina ostala iza davnih nekih žitelja, načomrčenih Mletaka u srednjem vijeku, koji su se na tom šiljku zbili da puškama brane pristup. Mrak je medijavalski i dan danji gore. Nikog drugog sem njega nema. No putem do onamo ima zmija, tako sam upozoren. Ipak odoh do tog sablasnog mrtvoga zbora kamenja i sjeni. Samo je jedna staza do tamo, kapija glavnog ulaza zjapi iz kržljavog šibljika.

    Dvije stotine i nešto više metara nad morem, a tik do morske obale, uzdiže se ta piramida, čudovišna kao ovovremska svjetska čuda, soliteri u Bankoku i Dubaiju i jošte kojekuda. Ludo brdo. Kamen tvrđave pocrnio je od protoka sati i vjekova. Otkad su Turci proćerani neđe u devetnaestom vijeku – niko se više nije tu stanio, kao da je sva ukletost naopakog vakta među tim zidinama zasjedala i ostala tu da odležava i džedži. No tu je ostatak crkve. Posvećena je, kako sam doznao, Svetom Dimitriju, a digli su je ko bi drugi do Nemanjići, u trinaestom vijeku, mnogo prije nego što je okolo nje sazdan grad. Sada je to šuplja izba, prodrijeta sa obje strane, sa čela i sa potiljka gdje je bio obli oval iza oltara, vjerovatno sa oslikanom Bogorodicom raširenih ruku. Mora da je to ktitorisao Vukan, vladar Zete, jedan od sinova Stefana Nemanje. Nagađam. A sa njima nije bilo šale, oni su plaćali živopisce. No danas nema ni traga boji od zografa.

    Mora da su živopisani malter Turci oštemovali, najprije izbili oči likovima, potom krnjili iz dosade. Oni su isprašili Mlečane. Živjeli u nehaju. Hajali samo za hudo ugodije u tom zbijenom zbjegu sa nišanima.

    Nego, postoji legenda da su utvrđenje, sa svim priključnim zdanjima, zidale žene. Ostala je, naime, u narodu pjesma: „Teško tebi, Nehaj grade, kada tebe žene grade.“

    Govorka se da se među bedemima ponekad može začuti taj napjev kako huji. Nastojim da oslušnem taj huj iz avetinjskog pamćenja što ga je upio suri kamen. Zaumlje je odlučilo da me i ovaj put poštedi. Čuo sam tek kako jutro zri melodijom zrikavaca. Tupost samoće tu je veličanstvena, ne postoji ništa sem kapavog vremena. Vječni intermeco.

    Tri dana bivanja u ovoj ogluvini – kažem sebi naglas, preglasno – i ti takav bi se ratosiljao viška teksta, zamukao bi tvog pisma tkač.

    Smotao sam pa uždio duvan, kroz dim prosviran užasnom golotinjom neba obazreh se naokolo da nađem đe da privalim prkno bez straha da će me naka guja pečiti. Istini za volju niđe ne viđeh nijednu, ni usput ni niza stazu nazad, a ni u gradu ih ne bješe. Možda je i za njih odveć mučna ta pustolina u kojoj i haj ii nehaj davno obesmisliše. Niza kamen od zidina kao da se vjekovima slivala neka crna voda. Voda talog. U jednom momentu pomislih da bih rado prigrlio bučanje Njujorka, zvuk hajke, pijačnu graju, klepet beslovjesnih, za ma šta takvo trampio bih taj teški čmav na Nehaj brdu.

    Odoh sav od upredenih žmaraca, jeza preispoljna dok me začikavala.

    Dolje je bilo živo naselje, uza važnu džadu, puno smiješnog čovjekovanja. Zumbao sam u sebi, nekako kao dijak pušten iz sužanjstva, blentavo veseo uz sav teški splin što se vukao za mnom. Ljudi su nalik na one beskorisne bube sa dvjema simetričnim crnim tačkama na crvenom mundiru, čudnim crtežom koji se uobličuje u masku, možda totemski štit, prikaz zakrabuljenog bauka, tako nešto. Nekako baš tako se maju, tavore u skupinama, nešto obavljaju, da, vrlo marljivo, a u stvari besciljno.

    Promarširao sam i nestao iz dometa njihovih misli, mada me niko od onih s kojima se mimoilazih nije ni uočio. Pa da, i ja sam totem-buba među istim tim plemenom. Mrki putnik, crnočaprić, napreduje terenom. Autoput je divljačan. Osipa se i kruni kao fatamorgana. Bzuuum, kabang, fršt – nestaju točkaši što su u jednom prostoru prisutni manje od trena. Odlučujem se da stopiram, tek nakon što osjetim da mi mozak proključava.

    I gle čuda, odmah je neko odlučio da me usliši.

    Staje stari bijeli i ofucani sab. Sjedam na presto suvozača. Šofer je starac od mnoštvo preguranih petoljetki, djeluje fino krečnjački. Boje su za njega nešto iz davno poništenog konsenzusa. A kao da ni glasa nema. Međutim – kakva ljudina. Malo je nagluv, doduše, ali sav stamen, orlook, plećat čak. Mota volan svoje životinje kao da nadzire davno ukroćenog mustanga. Odmah kreće u razgovor, brzo saznaje sve o meni što treba znati u kratkom intervalu našeg prijateljstva. On je iz Sombora, kaže. A tu u blizini ima kuću i imanje, godišnje tu provodi sedam mjeseci, samo zimi odlazi na sjever, domu, tamo je zima po mjeri čovjeka, a na primorju je zimi pasje doba, vjetruštine izluđuju, tmurna te ukočenost unesrećuje.

    Sombor je, veli on, inače grad topline, istorija tu leškari kao stara mačka, budilnici kukuriču obzirno.

    To što ste sad rekli, velim ja, zvuči kao poezija... pardon, to jeste poezija. Je li moguće da sam ustopirao pjesnika, vrskam uz kikot.

    Kaže mi da nije pjesnik, nikada nije ni pokušao da se u tome zanatu okuša, ali da ja vjerovatno jesam, jer sam upravo to izdvojio kao nadovezu na njegov jednostavan prolog.

    Priznajem odmah, iz taka. Dodajem da me pjesnički njuh ne vara, u onim rečima koje je sastavio neosporno ima lirike. Smije se. Odmahuje glavom. Veli da je bio amaterski glumac, pa je moguće da se to iz njega Šekspir oglasio, posredstvom sinhroniciteta, jer je taj koji se klacka u ostarelom roveru nekada bio um i glas Otelov. Priznaje da je svojevremeno javno govorio stihove Laze Kostića, somborskog prijezde, zeta, izbjeglice... te da, samim tim, možda nešto od poezije napipava glumčeva dična nesvijest.

    Objašnjenje urnebesno. Smijem se glasno. 

    Pričamo tako nadalje kao stari znanci, u hitnji, jer znamo da vremena za to iznenadno druženje gotovo da nema. Sprijateljili smo se, vaistinu, mada je sve trajalo manje od frtalj sata. Dovezao me najprije do svoje rezidencije skrivene u jednoj zavlaci iza okuke, daleko od morske tjelesine možda tri kilometra, među brdima od suve makije, krša i lišaja – evo gde sam, reče, i znaj da možeš da svratiš kad god ti paše, tu smo ja i žena, samo ponekad imamo goste... Dovedi svoju porodicu, evo, sutra. Možete da prespavate dan-dva, besplatno. Klimnuo sam glavom, zahvalio se.

    Potom me, nakon što je istovario donet bakaluk, odvezao još par kilometara napred, sve do razvaline među brdima od koje se otvara pogled u morski šar. Izađoh, salutirah veselo. Ode on, mašući kroz otvoreni prozor.

    Odmah iznad druma nalazi se trgovinska radnja, ružni kiosk nagnežđen u kamenjaru. Odlazim i kupujem pivo, pivo i pivo. To diktira žeđ.

    To žele muze, ona lirska i ona putešestvena. Obje su narajcane.

    Tu je i njina staramajka Mnemosina.

    Suptilno me truje sjetom i čežnjom za povratkom minulog.

    Nakon tankiranja raspitujem se o okolnostima, saznajem da je Čanj daleko dolje niza strmen, kilometri vijugavi bježe tamo-ovamo i trajalo bi dugi dan do podne da se obretem tabanvozom hodeći dolje na slavnoj čanjskoj plaži. Te da imam lokalni autobus iz Bara neđe oko ilevn o’klok. Do tada imam sat i po – sračunao sam brzinski – te tako vremena dosta da posjetim crkvu na brijegu za koju mi maločas reče moj djeda iz Somboleda.

    Gore je, veli on, hram samoće. To me oborilo s nogu. Te tako, penjem se uz hrbat brijega orno, rastem u vidiku, nadilazim gudure. Najednom ukazuje se more. Svjetski okeane, pozdravljam te, stara udvorice, zavodljivče.

    Tu, na oblom vrhu brijega, kad se nadomak kuće Božije grbavi puteljak sa horizontalom sravnio, zaranjam u smrad, putujem mimo svinjaca.

    Eto tako je neko zamislio predvorje bogomolje.

    Margaritas ante porkas – mumlam. Pada mi na pamet krdo svinja nadomak Gadare, što u more skočiše kolektivno, kako je zapisato u Bogovom diktatu.

    Legion je, pred zamahom gospodove ruke, izjurio iz bjesomučnika, nakrcao se u krdo svinja na obali, a krmad su istog momenta riješila da se ubiju, zunu kolektivno sa litice ravno u polom obalskoga stijenja. Misleći o toj sceni bijah obasut trncima i žmarcima, ta dva nerazgraničena fenomena jedan su drugog zagrtali na hudoj mi čapri.

    Sjedim ispred minijaturne bogomolje, evo, sat i frtalj. Zaklonjen sjenkom, na samome kamenom pragu zasjeo sam i gospodarim, prekrštenih nogu kao kakav mudri orijentalac, sa notesom preko ranca spuštenog u krilo, kao neki muzafir sa zapada. Ljuštim pivo za pivom. U sred sam oratorijuma poluđelih cvrčaka. Toliko su već oguglali na moje tu-bitisanje da se ni ne kriju, ispršeni stoje na kamenim plohama i skaču obdareni Hulkovim moćima.

    Nemam pojma kakav je to stvor, koji tačno, po klasifikacijama latinskim. To ima maskirnu uniformu. Potpuno komandoski izgled. Tri boje u nijansama makije i krša, es-em-be, pješčanik i mrko smeđa. S tim što ovdje nije u pitanju konfekcija, svaki primjerak tog krikita ima svoj originalni dizain, jedinstvenu šaru. Znam. Jer zurim u njih kako se koji približi. Nevjerovatna je stvar da to stvorenje zriče tako što tare nogama svoja krila, ona spoljašnja, oklopna. Usta ne otvara, a čudo zvuka rasprostire se kao pošast.

    Znam kako se bogomolja zove. Rekao mi stari Somborac. To je crkva Svetog Jovana u Mišićima ponad Čanja. U njoj spakovano pravoslavlje.

    Nedjelja je, dan nedjelanja i bogosluženja, ali tu nikog nema. Glaskam se kroz zatvorene dveri, osluškujem odjek u praznoj čatrnji. Sjenka se pomjera kao sunčani sat. Tačno na nebu ponad mene je neka petlja nebeske magistrale, tu aeroplani zaokreću, prave polukrug ponad obale i potom nekud struje u podosta niskom letu. Pripremaju se za Tivat, slijetanje. Pa da, malečka je Crna Gora, za svaki samaljot sa dalekog sjevera, iz Rusije na primjer, kočenje nad Čanjem samo je ćošak od tivatskog aerodroma. Čudno je kako te sprave žive svojom energijom fantoma.

    Kao da su zasebna bića, po svijesti, volji i po htijenju, a ne mrtve mehaničke ptičurine.

    Strahoviti se tu paradoksi roje. Lebdeće tone, krilate tvrđave, mahniti snovi u magnovenju. Orijaške silesije obuzdane ljudskom ludošću. Za dva minuta mlaznjak je pojeo prostranstvo horizonta. Neki ljudi su spakovani u tom čeliku, žive minutažu koja je toliko drukčija od moje da mi u stvari živimo u dva nespojiva kosmosa, ma koliko na neki kratak čas bili blizu toliko da mogu vidjeti tjelesinu njihovog vazdušnog plovila. Dok moju minutažu gura jedino svjetlost zvijezde što osvaja podinu ovog papira.

    Polio sam pivom iz konzerve jednog maskirnog zrikavca koji je cvrčao razorno barem tri minuta bez prestanka, pa se šokirao, umukao i u sljedećem momentu nestao đipivši najmanje četiri metra daleko. Njegovi rođaci nastavili su da mrve sekunde tarući ih bjesomučno od svoje rende, ali više mi nijesu smetali, stopili su se sa tišinom, postali su kulisa koja sve poravnava i smiruje.

    Najzad se pomjeram s mjesta, kročim kao krstarica tankirana nepotrebnim saznanjem i šupljim maliganima, razdrt sam oprečnim inspiracijama, pomalo oprljen zracima raskalašnog fantomskog ljeta.

    Spuštam se do druma. Silazim vrtoglavom serpentinom ka Čanju, hvata me mučnina i vertigo, najprije posredstvom slutnje da će muke uspinjanja nazad biti stravične, kao klipsanje uz vrtaču. Ni spust nije pjesmica. Sav sam u goloj vodi, ključam. Pivo u meni pišti i plače, nestaje u znoju i sagorijevanju. Jedva nekako silazim do dna. I eto me na plaži za koju kažu da je jedna od najljepših na ovom potezu primorja. Recimo da se slažem  s tim, puca širina, položaj za osunčanost je idealan, savršeno protegnut od istoka do zapada, okrenut zvijezdi povazdan. Ima nešto tirkizno u odbljesku dna, javlja se i akvarelski nanos slavne i opsjenjive boje lapis lazuli. Da, duhovnost, nebeski zografi, to je ono na šta moraš pomisliti. Kao i na azur, glamur, purpur, biljur. Već poslije prvog pogruženja u plavet masa muke se namah zaboravlja. Nakon toga zriš kao srećni blesimetar. Iole teška misao ne drži se, odmah opada sa svijesti i razgrađuje se u fjaci. Fino sam se sunovratio u blaženi samozaborav, klopoće u meni parip srčanog ritma, sam, niokočeg nezapitan. Pokušavam da pišem, ali čemu, kome, zašto, lijeni varvarine...

    Na plaži razuđene pozicije uživalaca. Sve do jednoga samotnici i samotarke sa Samotrake, sa Nike patikama o kojima ne znaju ništa suštastveno.

    To su srećni posjednici distance i kultne privatnosti, suptilnosti i monete. Svako tijelo tu nagniježđeno djeluje vješto u mrtvarenju, utucavanju jedinoga vremena. Tik tu iza, u pozadini plaže, grupe omladinaca i omladinki koriste različite sportske „sadržaje“.

    Njihov dan ne sadrži ništa, to je vidljivo sa periskopa podmornice koja se možda šunja rubom uvale.

    Nakon kratka vremena bivanja fokom ili nekim drugim ronilačkim sisarom razboljevam se od čamotinje.

     Čama u Čanju – eto naslova moje sljedeće pjesničke žalopojke, vjerovatno, ako li sve naprečac ne zaboravim. Odlazim, odoh, otišao sam.

    Ali ne barskim gradskim autobusom koji obilazi prigradske zatone, nego by foot, bro, via magistrala. Po pripeci palestinskoj, u muci istinskoj. Grmjeli su vodopadi krvotoka, bijela mi je pjena oči izjedala, palac mi se stoperski osušio na fenskom povjetarcu kao glava na kocu uz drum carigradski, a niđe nikoga da prikoči, niđe srdačna čoeka, ni žene samilosne. Suva mi usta mljela su šta drugo nego psovke, malo kad sam se tako načestitao majki neznancima.

    No stigoh, sa čalmom improvizovanom od majice na lobanji, s gorkošću na labrnji. Baš kao Tuareg s daleka puta iskivao sam strpljenje sopćući prigušeno duž par potonjih kilometara.

    Zavratao bauljao sam Sutomorem, svrnuo u mini market po vino i masline i sir, za dobru utjehu lutalici, najzad se domogoh pansionskog luksuznog hlada i volšebne lagode.

    Kako je dobra, kako je moćna ugodnost hiže čovjekove!

    Ćelije moje zapjevale su oratorijum.

 

 

 

~~~**~~   

 

   

    Najzad je na red došao put u jezerski vilajet, onaj sudnji, iz koga mi potiče sva genetika, kako u nekim starostavnim tefterima stoji, jer naime, kako mi je sred oluje saopštio ronilac koji mi je rod rođeni – Rijeka Crnojevića mojoj je trsi kolijevka. A to je skadarska močvar i povodnja. Moralo se onamo otići, ništa ne naći mada obići... Otprašio sam lokalnim vozom, motorcem klimavim koji je bio bezmalo prazan. Nije mu trebalo ni pola sata do mog odredišta. Majao sam se po Lesendru, lovio tragove legende, slikao iz svih rakursa. Razvedrilo se, ali je sjever pirio kao ventilator kosmičke snage. Na Lesendru ugibala se travuljina, zvižduk hučao kroz puškarnice.

    Plijevio sam po astralu zaostale tragove starostavne čame.

    Kako li su tu, prosto moraš da se zapitaš, živjeli ti ljuti oružnici, u kojim su se izbama brložili, đe išli nuždom, kakve li su jade od hrane mrčili dok bijahu u opsadi, a samo su opsade postojale u sred okeana osmanskoga... kako li su obitavali ti kukavci brinući jedino oko džebane? Zna se da je, kad je Lesendro pao, Njegoš gorko zaplakao. A onima su, kukalim braniocima, glave pobijene na kočeve unaokolo zidina Lesendrovih.

    Pokušah da zamislim govor unutar tvrđave, običan, za mirnog vakta, dan prije kurban bajrama, kad Turci ohanuše, povukoše se puštivši kaurine da i oni malo, paščad, uživaju u miru dunjaluka Alahovog.

    Jesu li oni davni našinci imalo ličili na nas današnje, Bogu ’vala? Ima li u nama išta njihovo... 

    Gdje je tu među obzidama bila sofra, je li bilo tronožaca i kreveta, ikakvijeh predmeta pukog žića?

    Porodičnih fotografija, laptopova, telefona i tableta, društvenih mreža?

    Je li ijedna knjiga kročila ikad u Lesendro, ondašnje, pa potom tursko, pa i potom, do danas? Ako jesu neke, to moraju biti biblija i kuran.

    Evo ni ja nikakvu knjigu nijesam donio, pomislih. A mogao sam, pa da ođe pročitam koje slovo pod opsadom vjekova, pod najezdom tričarija njuejdža, u sred nigdine u kojoj se ništa od nas zbiljskih ne nazire.

    No jesam donio knjigu praznu, ovu koju ja pišem hodeći, ona se puni kako kopni vrijeme, dan za danom.

 

    Potom krenuh pješke magistralom, stigoh do mjesta sa natpisom Vranjina.

    Trebalo bi nekako doći do ostrva Vranjina, na kome je manastir Vranjina. U toj opustjeloj zabiti od nekoliko kuća uza džadu i nekoliko na potezu ka ušću nijesam mogao nazrijeti nikoga koga bih mogao upitati kako se stiže k tome monaškom domu.

    Mada sam znao ponešto, doznavši od arhijereja Ilije Baćana iz Reževića koji je godine proveo na Vranjini, samotujući, samome sebi bivajući iguman i brat. Čamcem se prelazi od kopna do ostrva, eto kako, nema drugog puta.

    Fotografija na Ilijinoj knjizi pjesama, pisanoj za vrijeme te samotinjske ture na putu ka Gospodu, upravo je sa čamca na jezeru, gdje mu tad još riđa brada vijori na vjetru.

    Sada su pri manastiru dva monaha. Jedan od njih je iguman. Oba su, kao i Ilija, odnekud iz Banata. Čudni su putevi, jel’ da... ali ima li za mene puta do njih? Jedva sam nabasao na kakvo-takvo objašnjenje zalupavši na vrata kuće najbliže kanalskome odvojku u kome se ljuljuškala brodica, a nad njom natpis da služi za jezersko naviganje i da se može iznajmiti. Dočim, unaokolo nikoga živog na vidiku.

    Vjetar je neprestano duvao u moj ranac kao u jedro i gurao me iz balansa. Osjećah se kao da sam se ispeo na merdevine i odozgo gledim daleke cipele na drumu, svoja stopala u planinarskim gojzericama. Zagluhnut. Otupio. Sve je bilo muklo i daleko.

    Gospođa koja je otvorila vrata najposlije, nakon mog zveketanja i dozivanja, zgađena mojom upornošću reče mi da će odmah telefonom pozvati vlasnika plovila za prevoz. Što je i učinila. I eto ti njega. Crna čapra, okorjeli lik, bahat akcenat. Prava reklama za crnogorskog novovremskoga biznismena.

    Stvar jasna, nema toga ko bi zaplovio čamcem po takvome vaktu, kad duva to zlo sa sjevera.

    Očas se prevrne barka, pa sve da je i vojna oklopnjača sa dubokim gazom. On ne bi palio motor bez stotinu i pedeset eura, nema zbora. Nijesam ti ja tura švapskih turista, rekoh mu. Dodolio sam malo o tome ko sam ja, kakva mi je rabota i svijetle namjere umjetničke i duhovne. O, da... isj... Prepečeni reče da je on dobar sa monasima, zamalo pa na prs’ u prkno, nema problema da mi reče broj, pa da ih nazovem, da ako bi oni sa ostrva čamcem po mene došli, no će me morat i vraćat. A nema šanse, to su ljudi nevješti plovidbi i po običnom jezeru, kamo li kad fišti tramontana.

    Pozvao ih je on, gledaj čuda, kad mu rekoh da nemam kredita za lokalnu mrežu, jedino viberom mogu cimat ikoga. Tako se čuh sa jednim pa potom sa drugim monahom, po hijerarhiji. Starijem je ime Sava, ako dobro pamtim. On mi ne može pomoći, veli. Uljudno. Dođite neki drugi dan – dodade, dobro ste došli. Bi mu drago kad rekoh da nosim pozdrave od Ilije Baćana. Znaju se još iz civilstva, tako reče. Malo blagosiljanja za kraj, i zbogom.

    Krenuo sam da se šunjam uz obalu najprije zašavši iza zdanja Nacionalnog parka Skadarsko jezero. Nije se moglo daleko odmaći, neprohod me zaustavio očas. Pisao sam, fotografisao, pio pivo i budalio dugi dan do podne. Vratih se do Lesendra, usput kradući narove i smokve iz bašti uz pružni kolosjek.

    Usput sam doklimao do konglomerata kraj same obale autostrade, nad koji se ukovala tabla sa obavještenjem da je to, ni manje ni više, Etnografski muzej. U čitavom galimatijasu ni žive duše.

    Škljocao sam kamerom kroza rešetke nalik na kazamatske, uslikao bakrač, uslikao trange-frange zaboravljenih alatljika, dijelove nošnji.

    Sva ta otužna menažerija kojom se nekada baratalo naveliko, odumrlost u esenciji. Ugrabih jedan kivi, u grozdovima je visilo to voće sa rešeta ponad terase. Bio je opor i gadan, bez soka, bez slasti. Zavrljačih tu glavicu razočaran i utom se pojavi odnekud, kliznuvši niza nako stepenište, mutnooki vlastelin, gazda magistralske muzejčine nalik na stovarište odbačene menažerije. Reče da me sve vrijeme posmatrao preko kamera svuđe postavljenih.

    - Pa što ne siđe ozgo, muzafire, da mi kustoski predočiš šta je ono što vidim, rečeš smijem li snimat što?

    - Otkinuo si mi kivi, ali neka, pa si proba odvalit onu potkovicu sa zida. No odustade, srećom.

    - Kur moj srećom, muzafire, pa za sreću mi je i trebala! Znaš valjda, mrčo, da konjska cipela donosi sreću i berićet. Nego je ja ne šćeh odvalit, samo sam je zagledao.

    - A što me zoveš tako, ne zovem se ja... kako veliš... mujezin...

    - A ne, loše si čuo, ja te zovem muzafirom, i nije to lično ime, no nadimak od milošte, a mujezin je nešto drugo, to je onaj što alače sa džamije, a ti na tog insana ne naličiš, ti mučiš gore u izbi ponad svoje tarabe.

    - Nego, da budem pošten i sasvim precizan, nijesi ti ni muzafir, ja sam to, jer to znači putnik, gost.

    Tu se mutlj-aga malo zbunio i ućutao. A ja pođoh. Do stanične postaje uza pružni pravac, udaljenu koju stotinu metara magistralom. A tuda zviždaše šibljike smrti. Limene, benzinske i naftaške. A grubi vjetar je lelujao moju težu i cimao težište. Te se popeh sa one strane pruge, nanovo. Natrčah na kapiju sa isturenom zastavom dike naše Montenegra, punog kao oko nas Montenigersa, Starocrnogoraca i Montenegrina, šiptarskijeh Crnogorčina, poturica i odturica, modernih mafijaša sa srcem internacionale, apatrida, nadpatriota, idiota, sto odreda brata drota, hude raje Srbadije i otuđenih Srbljaka, sve građana trećeg reda, goveda i brava, mrava i zmija, zmijobija i govnomelja.

    Izmiješali se insan i hajvan, moj Begefendija, nije lahko razlučit.

    Okolo one kapije niska ukrasna ograda, kao od šale preskočiti... recimo hrtu ili gepardu, ili rotvajleru.

    E, pa, tri su rotvajlera odskakala oda tla s one strane pregradice i lebdjela nad marginom sa sve šapama vidljivim preko ruba. Ne bješe pasjega laveža.

    Čulo se samo RRROOOOOAAARRR.

    Potrudih se da se ne dam u bježaniju, to bi moglo osokoliti krilate đavolje kerbere da prelete preko crte demarkacione i pođu me pobucat. Stajao sam udaljen maksimum tri metra od njihovih lakih skokova, nakostriješen.

    Utom se na vidiku pojavi glavudža vlasnika zastave, uzgred rečeno znatno izblijeđele pod dugogodišnjim zjaktanjem bijesne zvijezde i pod daždevima jesenjim i zimskim što, kao što se sjećam, neđeljama umiju tući po raspuklom vidiku mediteranskom, od sure Podgorice ka ovamo na morsku stranu.

    - Produži, što si tu sta’, jado! – reče ona glava.

    - Ne mogu se čudom načudit što toliko pište ti kerberi, ka da im nijesi da’ užinu od prije Preobraženja. Narani tu živinu, nemoj šteđet!

    Bečili smo se kao Mrđa Zlopogleđa i Rizvan-beg nabasavši jedan na drugog na usputici.

    Ja bijah Mrđa, tako mi zelene čoje Montenegra.

    Za to vrijeme ona je žgadija pasja vrečala od uzbuđenja, čekala komandu, pa da radosno đipne preko plota. Okrenuh se u sloumošn tehnici, pokazah ledeni profil i pođoh ća. Pomislio sam podić digitus impudikus da opipam vjetar, no odustadoh, jer sreće nema bez potkovice koju se ne usudih da otkinem s one obzide i ponesem, časno ukradem.

    Voz je iz pravca Podgorice stigao minut nakon što se ustobočih na stajalištu. Naučna fantastika. Brzi tranziti, komandna misao. Teleport.

    Unutra sam čakijom ljuštio debeli nar koji otuđih nekom dragom zemljaku. Mogao sam tako sve do kraja putanje, pa u Bar, na krštenje u hramu, ako li se tog dana pogružavao kakav mladi vjetropir, kad će ako neće po vjetru koji je sin oluje. No mene spopade pundravac. Bez truna misaonog toka ustadoh sa sjedišta i zunuh na peron virpazarski nad kojim se limenko načas zaustavi.

 

 

~~***~~

 

    U Virpazaru, na stanici, čekajući da mi nešto dojave oni što su čekali i još čekaju li Godoa, ko god da je taj, ćutao sam i zijevao u dugi dan. Sve je ležalo pljoštimice, ponaročito moja narajcanost na hvatanje bilježaka, putopisni eros što ga donijeh sa sjevera, kad dođoh pun pouzdanja u smisao. Oboren je elan vital što sam ga svuda po sebi tetovirao masnom farbom. Tu su, na patosu staničnom, Bergsonove floskule, slikovnice Rastka Petrovića, mrgodne statue onih veličajnijih Petrovića, visoko dignuti nos Ivana Crnojevića od bronze, na sred Cetinja što ustobočen čami.

    Nauznak je, viđeh, prućeno i miholjsko ljeto, nokautirano, mada se dan blještavo rasprskavaše nebom bez oblačja – odonud od juče duva sjeverac bez prekida, kao da na sred Jadrana radi usisivač. Sura i kleta jesen nadnijela se nad radosni moj boravak u koži pomorca, žeženog kapetana koji je badava dobio priliku da snuje o nekim svojim tropima.

    Kakav surovi obrt se desio juče, pobrašine, mrmljam sebi u bradu sjedeći u zavjetrini kraj zida željezničke stanice zaturene u izblijeđeloj fusnoti moga mi poblesavjelog sjećanja, što sve iskrivljuje i kurvinski proljepšava.

    Da, juče je oblačni front pojeo moju obalu na čijim se atolima brčkam već tuce dana. Dana poklonjenih od strane zbrkanog svevišnjeg meteorologa što je zaboravio da spakuje i odnese ljeto.

    Odnese ga u Argentinu, Ognjenozemaljcima, i mojim zemljacima što onamo utekoše tokom poloma dvadesetog vijeka.

    Sumanuto dockan ljeto je bilo ostalo ođe kod nas da se banja. Ali juče se eto sjetio el komandante da ove ovdašnje šmizle i ovi šmizlovi moraju ljeto da mu vrate. Te tako – jadac.

    Maločas smazah nevjerovatno jeftin i začudno ogroman mesni narezak, uz pivo i kiflu i dvije-tri kriške onoga što se nekad zvalo zdenka sir. Osjećajući kako se u mojim cjevovodima zbivaju čudne fuzije i fisije sjedio sam i pušio krdžu izuzetno oštro mrzeći čamotinju. Rekao mi je, prije dobrih sat-dva, neki uniformisani lik, odveć sličan slučajnom prolazniku (kroza vlastitu karijeru, poziv i život), da sljedeći voz, u pravcu rikverca, ka moru od koga se odvojih, avaj, tu svraća tek u šest sati i osamnaest minuta, srećom popodne, a ne sjutra zorom.

    Zašto li, pitah samog sebe nekoliko puta uzastopce, na povratku od ušća Morače u Skadarsko jezero siđoh sa kletog motorca, namjesto da nastavim ka Sutomoru, ili čak do Bara. Šta sam htio viđet, šta činit? O tome najmanje ja nešto znam. Naprosto – Virpazar. Uvijek sam mu se radovao, promičući tim mirnim pejzažom duž minulih decenija, a da se nikad ne spuštih na platformu da bih po tom vilajetu kročio nogom, pa dokono krakao dok mi ne dosadi, naprosto iz pukog gušta.

    Sad je prilika, sinulo mi je u onom praznom motorcu, dok sam jezdio natrag ka apartmanu u kome moj prtljag čuči... pa sam šljegao dolje ničim izazvan, samo ludošću opravdan.

    Obilazak je trajao pola sata. Stigao sam sve do radnje, saznavši usput kako ima jedna niz taj i taj sokak. Drugo se šta nije imalo obzervirati.

    Hasta la vista, bejbi, odjebimo odavde! – graknuh, ali uzaman.

    Pazario sam u bakalnici na kraj svijeta šta mi pade pod ruku, odmah hitro odskakutao nazad na peron, da ne propustim prvi sljedeći pružni taksi kojim bih utekao iz vrtloga Vir-pazara.

    No nema bježanja, brate Sretnji, kad će sljedeći voz krenuti iz Jume i proći ovudijen – to ne znaju ni laste. Ono što pazarih pohasaću virpazareći, ni mrd od klupe stanične, pa makar noćivao, zalogaje svijeta preživao, dok čitav život ne obrnem i svarim, kao u samici podno Jume, ili u robijaškom opštežiću sred Spuža. Usput ću pisati poeziju, najbolju kad te muka na nju naćera. I odista na koljenima držah bilježnicu u koju sabirah slovo po slovo kao da ih štemujem sa obzide okolo svih vidika.

    Poslije jedva pola sata stinjao sam se u sebi kao logorska vatra jučerašnja.

    Ni brk mi se više ni mrštio ni smijao nije, ma ni blagim podsmješkom svom usudu da se nasukavam na čekaonice i čekališta razna. Divnoga li poništenja. Naprosto sam se poravnao sa emanacijama.

    Nihil nirvanistički. Alfa oniristički.

    Blagoš meni đe sam dospio da se sa sobom i svijetom izmirim sasvim.

    Ako je sasvim ikad.

    No meditacija je bila pravovjerno surova. Pivo iz konzerve pomagalo nije, mada isprva lednjačko, znojavog lima. Odmagali su i opori stihovi. Bilježnicu i dalje držah, pozirajući za anale, banalne, ali muze su se ukočile na pola stiha.

    Ometalo me i dvoje ljudi na klupi ispred, nekih četiri metra daleko od moje, i oni došli da čekaju... čekaju šta, koga? Čudan par, mlada žena i sredovječnik krte figure. Divaniše na ruskom, gle čuda. Kao na stanici Astapovo. Dama jest imala mekost ruskoga govora, tečnu i okretnu kao jelej, a onaj čilac govoraše kruto, nenaviklo, mada dovoljno fluentno. Nirvanističke uši bile su mi pipave kao kod fenek lije koja prisluškuje žamor termita pod zemljušom, pažnja nije odoljela da istražuje značenje ćućorenja na rubu svijeta.

    Ništa se nije dalo razumjeti, sem da je gospa u uskim farmerkama i majici bez sisodrža usamljena, bez mužjaka u svom oporom životu, te je zbog toga nujna i razdražljiva. Šta bi na tu pojavu i zbivanje rekao Lav Tolstoj na stanici Astapovo, kako bi reagovao, bi li šta preduzeo, ili bi sve to smatrao oniričkim sjenima... ha?

    Moj se nenadani mir zagrcavao pjenom kojom emanira pojavnost, ljudi su, aman, zamorni. A um je ludak koji mora da zumba dalje i bogoradi, na bilo kakav podsticaj.

    Tačno tu, na razdvojnoj, ili spojnoj margini između nirvane i neuroze tik do mene spustio se senilni đuturum. Klempavi đed poluotvorene čeljusti zasio je na klupu do moje, praznu klupu, ali on se sabio do rukohvata sa strane ka meni, kao da se parkira za utrku. Sjedio je bleseći preda se. Ni metar nas nije dijelio u prostoru. Nije valjda još jedan smarač koga komedijant Slučaj šalje da bi smarač ometao pjesnika... ha?

    To ni po jada, da je ostao ćutećke bio bi stećak, no matorac je progovorio, ali tek nakrenuvši labrnju ka meni, bez da me osmotri, štrbne ajkontaktom, a i prošobonjio je šotovoće, povjerljivo, upravo kao da smo intimusi koji su se do maločas domunđavali okolo bezbjednosti kretanja tlocrtom, pa je jedan, to jest ja, sjeo na klupu, a drugi svratio u žbunik da se ispiša, pa je sad otro ruke o sako i prisjeo da sa kompanjonom nastavi konsultacije. Zirnuo sam u čudu u to samaštanije, ponadavši se za momenat da to on sam sa sobom telali: štuka zove orla, štuka zove orla, frbzzz, tululu, orao, javi se... No taj je mene pikirao, iz taka, ja sam mu bio doušnik, htio ja to ili ne. A eo ja ne znam đe je ovaj crni narod, što veliš, ka da je sve pocrkalo... Ja ne mogu siđet doma, da ti rečem, ne bogomi! Što ću, ne može se umrijet prije vakta, a? Svakoga ti dana ja pođem nekud, eee.

    Ela, ela – rekoh ja – i treba, čuš.

    Ne, no ti velim da volim spuštit se do rive u Bar, sjes’ u kafanu, gledat svijet, slušat šta narod zbori, poglednut kakvo žensko ako je mlado i rosno, da ti rečem, nijesam ja imun na to, još oteglio papke evo nijesam čini mi se, pa što ne bik napaso oči za badava, a? A osamdeset i deveta mi je, puna, sad za dan-dva. Što? Čudiš se? Hahaha. A koga briga što starac zagleda i podviruje, nikome ne smeta.

    Sklopio sam tefter. Uzdahnuo, izvadio duvanćesu i bačio se na posao da bih poduvao lulu mira, da ako mi lakne. Đed odmah zatraži da i on priždije. Daj mi, veli, bez pardona. Te sam i njemu skolutao. Najprije njemu, pa sebi. Tako da smo pričvrljili barabar.

    - Oli konzervu piva?    

    - Ne ja, nikad ne pijem ta govna. Ma alkohol nikakav.

    Nastavili smo tako, kao da se ne namjeravamo rastajat. Svašta mi je opričao ljubazni metuzalem, najprije o sebi u odnosu sa ženama, pa o sebi bez žene, jer mu supruga umrije prije četiri godine. Kad samotuješ, veli on, čamotinja se otegli kao sat nad čučavcem, nikad proć, a žao ti što prolazi, i žalije što žudiš da prođe što prije, u bijesu sebi život skraćuješ... Teško se naučiti smirenju, umjeti da ploviš niz dan bez žurbe, misliš o minulom bez čegrsti i prepirke sa samim sobom i sa sjenima onih kojih više nema, ili nijesu tu, ni blizu, no neđe žive kao da nikad nijesu s tobom ni bili bliski. Veliki je čoek onaj koji dođe do takve blagosti kao da se nikad ni sa kim nije posvadio ni zamjerio... Tako se , reče, on sada sprama svoje pokojne žene odnosi, kao da mu nikad nije bila dodijala, kao da nikad grke razmijenili nijesu. I doista, sve što nije bilo lijepo sad je izblijeđelo skoro do iščeznuća. No najvažnije je da mu ona ne nedostaje, ne čupa iz njega jad i jed. Te može da živi, a ne samo da pretrajava...

    Sve takve bisere izgovarao je taj Zoroaster sa perona. Lijepo je bilo slušati ga kako mudruje. Izvadio je svoje cigare, savremeni Lovćen, tvrdo pakovanje. Dimio je, nije me nudio.

    Dopuštao je da umetnem koju riječ na temu njegovih traktatusa. Uočih, ne bez čuđenja, da starac umije i da sluša. Čini lijepu stanku, pušta odah, pazi. Pa ti vidi na koga si nabasao u Slučajevoj fusnoti.

    Ispriča mi o svom stricu, živom, od njega starijem dvanaest godina (!). Taj je u Beogradu, šta radi, čeka da umre, šta bi drugo, no bi radije da umre doma, tu, u kući bratančevoj, nadomak porodične grobnice, do koje mu nije dugačak put. Nagovara njega, dijete od brata mu, da ga došlepa dolje, zda se okolo udobnosti i dobrobiti umirućega strika.

    A on, šta na to? Ma kakvi, nije poludio da se o jadu zabavlja sa prdonjom koji ničim više ne vlada, ni bešikom ni crijevima, kamo li pameću. Nedavno je, veli, bio u posjeti starome, čak do Beograda je dogurao, vozom, pa taksijem na Senjak. Obećao je striku da će ga spratit doma čim pandrkne, sve će zbrinut, samo neće da starog seka sebi na grbaču, smrt je, uostalom, prelazna bolest, a ni on nije u najboljim godinama... Đe ću oko krepanca povazdan se majat, a? No dobro je što ga viđeh, samome sebi od onda sam mlad.

    Tamo je, u stričevom stanu, upoznao finu gospođu, udovicu, koja je sestra medicinska za brigu o starima, strika je plaća debelo, a ona gledna, okretna, ma, čudo. Mlada je, tek pedeset i sedam ima. Ponudio sam joj brak – reče. Ma iz zajebancije, no ostala je da razmišlja.

    - Moga bi ja još.

    - Šta?

    - Ču šta! Namaći šubaru. Znaš valjda.

    Napričao mi je kako je podijelio bračne ponude još nekima, jednoj u Baru, gazdarici kafane, jednoj tu u komšiluku. Još poneđe, no ne može da se sjeti đe i kojima. Reče da pomišlja prodat kuću i imanje, pa se pošenut dolje do mora, možda u Budvu, kupit restoran, bačit se u biznis, kako vele pizduni današnji, i bog te veselio. Nema se što čekat, neće se vucat ovuda do stotinu i dvadeste.

    Bio sam sve omlaćeniji pivom i sve više sam se krivio od smijeha. Pitah ga mogu li ga slikat, pa objasnih koja je rabota po srijedi. Štampaću ga u knjigu. Među drugim znamenitostima ovog podneblja. Neka te, odbrusio je mršteći se, na moj se račun jedino sprdat može ko tu knjigu bude čita. Nemoj ti mene  ni pominjat, ješčuo. Ma, pametno zboriš, neću te ni pomenut, neka ovo ostane samo među nama.

    Ne znam kako i zašto pomenusmo Spičanoviće. Valjda sam mu rekao kako u Bar imam nekog, znance, starosjedioce koljenovićke, brat mi od tetke oženio je jednu od toga roda, pa su i meni ko neka svojta.

    Ima tun niz prugu jedno selo, Gluvi do se zove. Tu ima tijeh Spičanovića. A ko god je iz toga mjesta malo je ćaknut i proklet. Čitavi je kraj uklela Jelena Balšić, ona ćer cara Lazara, plemkinja udata u Balšiće, ona je tome mjestu i dala ime Gluvi do. Imaše ona onomo pećinu u kojoj je življela, odvojila se od svijeta da se moli Bogu, i od muža i od đece i od boga’stva... a i muž joj otiša u isposnike, neđe drugo... tu je ona boravila, kukavna i poluđela, ka no kakva divina. Ribari su joj skadarski donosili nešto ulova, više od stra’ no od sažaljenja, prinosili i turali na kamenu ploču, pa bjež. No nakon nekog vakta dojadilo im, pa se izbezobrazili, počeli da škrtare, sve manje i sve lošije su joj ribe ostavljali. Namjesto krupne ukljeve – neku sitnež, počeli se još i sprdat, krišom su motrili kad ona priđe i budaljeli među se kako kisjelo se mrštila. Sve je ona to znala. Dovikivala im da ih je spopa đavo, duh pogani i zlobe uselio se u njih. Ništa oni. No još jadniji ulov prinosili. Te ti se tako ona najzad razgnijevi. I prokune njih i čitav taj kraj. Rekla je da je to od tada Gluvi do, gdje niko nikoga neće umjeti da čuje, niti će ikad potomci njihovi, đe god išli, načut išta iočem što im treba, naročito ako im je to nešto nasušno. Poslije toga pokupi se Jelena i ode otole. Na ostrvu Beška načinjela je sebi namastir. Onamo je ostala. A ulov je u tom ukletom dijelu jezera presahnuo skoro posve. E! Mnogi su zanavijek otuda utekli. Odonda se niko ribom ne bavi u Gluvome dolu. A i sve da hoće – ne bi išlo. I sav svijet prozvao je ono mjesto onako kako je ona rekla. Ti bi moga onamo... idi, pitaj za tu pećinu... samo tabanaš koji kilometar uza tračnice... nema drugog puta odavde do tamo. No bolje ti je da pođeš sa mnom za Bar, vozova kasnije nema, a svakako u Gluvom dolu nijedan ne staje, osta bi tamo, možda ni ne bi više umio otić...

    Utom je u stanicu banuo voz iz Bara za Podgoricu. Metuzalemov pastorak đipi s klupe i ode bez osvrtanja i pozdrava. Ukrcao se bez oklijevanja. Dakle Via Podgorica. Ništa Bar, ništa ona gazdarica koju je prosio, ništa more i kafa u bircuzu uza rivu.

    Najluđe – ja kao da sam namah nestao iz njegovog poimanja. Zbrisan.

    Ima li ljepšeg načina da se nešto prekine, šta god to bilo, svađa, ljubav, rat, mir, svemir, da se ukine i dokonča, naročito ako je bilo potresno, ili nebesno premda mesnato, tužno iako obijesno, hm?

    Ne, nema ljepšeg načina.

    Samo zdimiti bez traga, cijelim sobom jurnuti u bestraga. A ono što puštaš ostaviti kao da postojalo nikad i nije.

    Tako je svoju finalnu lekciju sproveo onaj ušati Melkisedek.

    Gledao sam ga kako guzelja... u budućnost. Kakvu-takvu... ako nije kafana u Baru u kojoj „za Milom srce tuži“, kako bijaše namjerio toga pustoga podneva – onda je podgorička stanična kafeterija, ili hotel HILTON na mjestu negdašnjeg zvanog Crna Gora. Ili gril kiosk ukraj druma za nepovrat.

    Gušti su gušti, ma bolje me pušti...

    I ode voz, nestade stari  veselnik.

    Smijeh mi je cimao dijafragmu dobrih minut i po. Eto, pomislih, natrapao sam na odličnu spodobu, kao rođenu za književnost, uhvatih je u mrežu putopisa.

    Ustao sam, uprtio ranac i zaputio se niz pružni pravac. Imam tri sata i frtalj do sljedeće limene kante, pa potom idu jošte dva, potonji oko osam i pedeset.

    Nekih sedamdeset minuta mi je trebalo da stupim u kotlinu u kojoj je Gluvi do, neđe, u legendi.

    Uočih, to jest usluhnuh – gluvilo je prisutno. No nema ničeg više. Sem dola, prazna i obrisana.

    Ali DO nije mjesto po kome budalać rajca go.

    Niti će biti da u ovom dolu seoski garagani igraju klisa, uz psovke i klepet landarave pameti.

    U Gluvome dolu, ako je to ona tijesna ploha obrasla makijom u koju idući uz šine zabasah, ne nađoh ni Spičanoviće ni trag Jelene Balšić, kćeri car Lazara koja se, zašto li, eto baš u toj dolji bila skrasila da pustinjači. Našao sam samo magarca, jednog jedinog. Računam da je to bio onaj što ga zovu Sretnji, lično on, muški primjerak, siv i prašan, da li slobodnjak, bjegunac, ili napušten od gazde gluvodoljanina. Stajasmo i gledasmo se. Oba nedoumičari po rođenju, vazda zblanuti. Nije imao ni oglav ni povodac ni vidljive tragove teretnoga samara. On je prvi progovorio. Dva-tri revenja, poluglasom, naprsla, kao šoto voće Olivera D. Pa sam se raspričao i ja. Šta on radi tu samcit sam, htio sam da saznam, da nije možda predstavnik arhetipa, ili on lično, ili je njegov tu-bitak samo prizrak, suviše izoštrena vizija Himenesovog prijatelja Sivca... Lupetao sam kao Maksim Gorki po diviziji. Pitao sam ga da li bi da prošeta malo uza me po obzorju, pokaže mi znamenitosti Gluvog dola, povede me na vino tiho gluvodolsko u nekoj konobi na obali malaksalih vjekova, pa da i njega nečim častim, možda baš vinom. Šiljio je ka meni ušne antene i zjaktao ovalnim sferama krupnih očiju, bez straha, uspravan, vojnički krut. Napisaću pjesmu koju ću tebi posvetiti, magonja. To rekoh i odoh u beskraj putnih staza.