Slika andrićgrad.com
~* * *~~~
Nakon posjete Andrićgradu, ili je tačnije
reći na Drini ćupriji i uz nju sirotome Višegradu, gdje nakon pripovjedačkih
odoh i po malo pjesničkih lovorika, umoran i rezigniran ili je bolje reći smoren, po novom šatrovcu – vratio sam
se na sjever.
Uzgred, upravo prelazim na ijekavicu,
dakako, jer od ove kote počinje moja južnjačka skaska. Drina i jeste ništa
drugo nego dvije planinske vode kojima mi krenuti valja, baš dolje u mom
zavičajnom briježju i kanjonima, Piva i Tara u Drini bruje, a ušće im je tek
ono u ravnici na sjeveru, savsko.
Te sam tako na izvorištu mog putopisanja, u
Oku Pive, na Đurđevića Tari i pod Durmitorom samim tim što sam došao u goste
kod Andrića od mjedi i vlastitim raskorakom opkoračio znamenitu Mehmed paše
Sokolovića ćupriju.
Nije mi sasvim jasno da li je taj rikverc
na koji se odlučih bio hir mrzovolje ili rezon. Istini za volju, moj prijatelj
i kolega pjesnik ponudio mi je, tokom iznenadnog telefonskog čujanja – dok sam
bludio andrićgradskim istorijama ušuškanim po kvartovima te urbane makete ili
filmskog grada, privremenog – da za kleti Montenegro krenem s njim, jašući na
jakim mu kolima.
On polazi za koji dan... Taman će, reče,
tada i da se razvedri, tako najavljuju prognostičari.
Povešće me najprije, tako obeća, u njegov
čarni zavičaj. Dodao je da mu pjesnički instinkt veli da ću tamo najbolje da
uvrzem matricu putopisa, te tako otpočnem kako valja.
Na to iskušenje zapadoh u bolnu dvoumicu.
Otkuda li se baš sad pojavi, ha, čiča Blagoje? Je li to prst proviđenja ili
kamen spoticanja...
Nazvao me je s namjerom da mi čestita
laureatske lovorike, duple, za koje je, kako mi ovlaš natuknu, slučajno doznao.
Naravno da sam mu ispripovjedio neobičnu
koliziju koju u Užicu imadoh sa njegovim prijateljem tim i tim, pjesnikom,
bardom, koji je, ni pet ni šest, tvrdio da sam ja vinovnik tj. izvođač
telefonskog uzurpiranja koje mu je, po izričitoj tvrdnji dotičnog, spakovao on,
da, on, Blagoje. Trebalo je pet minuta razrade da bih mu opisao datu zavrzlamu,
sve potanko nacrtao, tlocrtno, mic po mic. Zapitkivao je kao isljednik, sav
gorljiv i prilježan, i bezmalo radosno zabezeknut. Čudno je ćutao kad su se
posložile sve tančine.
- Sjećaš li se ti takvog nečeg, ha, čiča,
ili je i za te, kao i za mene, ta mračna epizoda posve porinuta u nepamtilo.
- Neko tu mora biti lud, čičice, pa ili smo
ja i ti ili je on. Jer ja, kao ni ti, blage veze nemam o kojim je ljudima ta
kaža, jedino znam da o meni sigurno nije. Ja ni zračkom pameti tamo u toj priči
nisam boravio.
Tu se ta kaža i završila. Ne, to nijesmo
bili mi, ovi mi koje poznajemo. To je jasno, a sve druge mogućnosti su
nebulozne ili umolomne.
Te tako, zar ne – Slučaj je tako htio.
Uhvatio me je za uši i sproveo kamo je njemu milo. U drugi rukavac putopisa.
Šta Slučaj radi u ovom slučaju, prokleti
komedijant, može li biti baš puki random
to što mi predlaže taj kogović i čegović, pjesnički bard... odjezdio sam nazad
za Novi Sad. Šapućući: „Zasad... zasad.“
U Andrićgradu bilo je da svisneš od
ljepote. Najprije opkoračih onaj most na kom sam godine proboravio u
imaginaciji. Plavetna sestra Drina mađijala je šapatom. Iz ko zna kog razloga
nijesam umio da mislim. Usredsredih se na otiske vizuelnih utisaka. Snepšats.
Bolest zvana uspomenitis.
Sjedeh na onom teferič serklu po sredini
ćuprije, nastojeći da anticipiram Ivovo prisustvovanje.
Činilo mi se kako je sve to što je
izlizivalo taj bijeli kamen iščezlo bez traga. Naprosto otrto, možda zbrisano
gadostima najnovije istorije. Mehmed pašin zapis uklesan u meso žutikaste plohe
– evo ga, stoji nečitak od nevažnosti.
Sve je zar, prijatelju Ivo, uteklo u
knjige, porinulo se među skorele korice, a spolja samo tupavi monumenti zjape...
Smotavši put pod noge pobjegoh od
rezignacije, te tako najzad prođoh kroz glavnu kapiju izmaštanog Andrićgrada.
Lutao sam po tom estetičnom kavezu cipa
cijeli dan, pijan od sunčanice i marcipanskih prizora trijeznio sam se vinom
kupovanim po dućanima sa one strane zbilje, naime u Višegradu, neuglednom,
običnom, što je džedžao tik tu preko marcipanske ćuprilikapije.
Naslutio sam, sa bolnom jasnoćom, zašto je
Ivo jedva dočekao da iz te hude čaršije pobjegne, zadovijek. Da bi isti tjeskobni
vilajet i njegove bivše žitelje naknadno opkivao zlatovezom imaginacije i
sublimatom istorije, tom pjenom bisernom.
Poslije ophodnje skružah se u sobu koju sam
dobio na raspolaganje, gledaj basfemije i traćenja – trokrevetnu, dostatno
prostranu za mali fudbal. U njoj drugih gostiju nema, ne.
Moj klobuk od zečije dlake, nalik
Andrićevom na plaketi koja će mi docnije biti uručena, baškario se na samo svom
ležaju, druga dva posjedovali smo ja i bilježnica moja.
Poezija je iz mene curila kao iz termofora
šinutog šilom.
Rečeno mi je kada me čekaju ceremonije,
većina ih je određena za sjutra, a te noći slijedi pijanka i večerinka, nakon
čitanjca pjesama svih prispjelih pjesmara i pjesmarki, u naturi, dakle lično,
među kojima eto i meneka, vulgus laureatusa.
Sve se to ubrzo spljeskalo nekako,
propadajući u furdu i neznan.
Pozajmili su od mene organizatori moj šešir
crnomanjasti, da se pomoću njega odglumi dodjela nagrade za životno djelo
vrlome bardu Jagodiću, artisti rodom iz obližnjeg Rudog, usput i predsjedniku
žirija koji je mene krunisao prinčevskom krunicom. A njega krunisaše carski,
pred kamerama, dakle, tog dijka okruniše crnim šeširom tog jutra pristiglim iz
Balkanske ulice.
To je, u stvari, bila centralna tačka
čitave ceremonije. Mi pak tekući laureati sporedna smo stavka.
Elem, dotični je laureatus zaboravio svoju
glavu i na njoj šešir moj, morao sam da tražim da mi se imovina vrati. Što je
Jagoda i učinio, galantno, doduše sa tjeskobnim smiješkom na složenom licu, na
kome se, takve kruže glasine, oslikavaju muke koje je proživio i nauživao ih se
tokom potonjeg rata, u kome je dopadao i logora, nabježao se progona, nasisao
adrenalinskog nagona i čeg sve ne. Može biti i hormona sreće. Vina osvete,
pravednog trijumfa... ko zna. Kako god, Jagodić je rječit čovjek, pitko
glagoljiv, i pečatiran odista krotkošću napaćenih.
Na dnu ceremonije sjedosmo čoporativno i
esnafski korporativno u bašču hana na obali drinskoj. Klepetalo se jezicima,
ali ne alapački i rajetinski, nego baš onako kao u šljiviku pod akšamli gradom,
begovski, dokono kao na teferiču. Jagoda je imao glavnu riječ. Skupilo se u
njemu toliko teksta da je liferacija morala da teče tranzitno, kao načičkano
trunje slova što ih ćukaju telegrafisti, da, tako nekako po starinski.
Reminiscentna ljepota ambijenta davala mu je ison ispod naprslo tenorskog mu
hujanja.
Uručio sam mu primjerak jedne od preostalih
knjiga sa autorstvom moje malenkosti. Reče mi da će se, radi poezije same,
odreći vlasništva nad rečenim poklonom i proslijediti ga biblioteci svoga
zavičaja.
Tako stigoh i u Rudo, mimo ikadašnje
namisli, zakučastom igrom zaumne mimike. Eno me onamo i dan danji, na sigurnom,
pod ključem, na jednoj od polica sa tomovima sporedne važnosti.
Sve je prošlo očas. Sklepane trange-frange
čovekovih slavlja.
Napala me je žgaravica, od jeda li ili od
splasnuća omnipotencije.
Sa svojim borsalinom sklonih se inkognito u
turski odjeljak andrićgradskog istorijskog kaleidoskopa.
Onamo sam snatrio o Orijentu, gdje je
opojniji zaborav, slađa prođa.
No potom odvukoh se do pravoslavlja,
Njegoševim trgom, pa u hram mile ortodoksije, tamo je slađa suza, sočnija nego
igdje.
Predveče zaplovismo akumulacijom rijeke
negde naprijed pregrađene, ergo jezera što okružuje poluostrvo andrićgradsko.
Klizismo kroz suton, i bješe kao da plutamo zagraničjem faktografskog razuma.
Na brodici se pjevalo.
Neko je zakačio „Višegrade, grade, gdje je moja draga... ko’ da sa mnom nikad sretna
nije bila...“ – i to je bio okidač za moju pjevačku manijakalnost, preuzeo
sam vođstvo, odvalio rasnom glasčinom, bez instrumentalne pratnje, mnoge hitove
seljačkog roka, „Lažeš, zlato, lažeš,
dušo“, pa „Te noći kad me stignu
potjere“, „Ej, đurđev dan je, a ja
nisam s onom koju volim...“ i
tako redom.
Bilo je i narodnjačkih evergrinova kao što
je „Stani, stani Ibar vodo“.
Na barci bjehu dvije mlade pjevaljke, što
bi se reklo stručni kadar. Obje su se, rekoše mi poslije, već rabile, odnosno
studijski snimale, imaju po CD, a kraljice su kafana, splavova i svadbi po
okolnom vilajetu, od Banjaluke pa sve tamo do Beograda, Subotice, Zaječara i
Niša.
Stigle i do Niš? Idi begaj.
Lijepo smo se slagali, moji prateći vokali
u tijesnim farmerkama i ja obijesni
bard.
Poslije se nasukasmo na strmu obalu sa
nagnutim stolovima, sklepani je to neki restoran, tu nam je posluženo šta se
imalo.
Piće smo dužni plaćat sami, svak za sebe,
grko i resko je objavio glavnokomandujući manifestacije, pjesnik u ostavci. A
klopa je bila, moram reći, sama žila od neidentifikovane žrtve, neki kukavni
čvornovati ražnjići ili nešto slično.
Pitah, a kako ne bih, ne pretjerano
diskretno, odgovornog mufljuza od koje zveri je otkinuto mesište kojim se
davimo. Ćutao je.
Dadoh mu sugestiju: moglo bi biti da je
paščetina.
- Šta, ba?
- Pseće. Ba. Moderno je to, eno je Istra
puna ćevapa od bosanskih kerova. Ne zajebaji da nisi čuo!
- Nemoj tako, rode, đe, pa ne bi nam,
valjda, gazda to uvalio. Joj men’, šta ću još ćut.
- Ne brini se, rode, ja sam bliži pomisli
da su odresci u stvari od krokodila, drže to mnogi danas, a i uvoz je krenuo.
Na tu su se urnebesnu spiku mnoge prisutne
viljuške ukočile, pa zvecnuvši odustale. Od pjesme ni traga. Samo trač. I politička
povraćka. Tu čuh kako je neki guzonja višegradski, gradonačelnik iz redova
SDS-a, dojučerašnji nišči službeničić, zatucanko i pajvačina, ovjekovječio svoj
lik i djelo izjavom da je Višegrad Andrića proslavio, a ne obratno, jer da
slavne ćuprije u velevažnoj ćaršiji nejma – o ćemu bi onaj ugursuz piso. Sve
tako – slengom balijskim, ne mari što se baš marisanjem protivu dotičnih tjekom
rata taj mufljuz proslavio.
Dekrešendo je bio nagao i strašan. Zapah
besmisla ćarlijaše z bregov.
Poslije sam dopao diskoteke, u društvu sa
starijom damom, pjesnikinjom sa prezimenom vrijednim marke poznatog automobila.
Nomen je latinski, a u prevodu je „kretati se“, ili „kretanje“, ili „krećem,
kreni“. U diskaću sve sami moderni kreteni. Ne znam zašto i kako smo se
sastavili u spojku dotična koka i ja, šta nas je jedno drugome pritjeralo.
Kipuća usamljenost, garantujem. Zjap je zijevao iz oboje nas dugoprugaša. Tužno
je to, u našim godinama, ne biti sam, nego zjapiti tako tugaljivo. No od našeg
spoja, jašta, samo ćorak. Po piće ili dva popismo za stajaćim pultom, sve se
jedno drugome zavlačeći u uši i usta. Govor mi bješe raspojasan. A matora lejdi
van štimunga za bilo šta. Sve vrijeme hvatao sam uvom kako igla gramofona grebe
staru ploču, sa plačem Tereze Kesovije... „O,
nono, nono, nono, dobri moj nono, sve manje judi znam ća nalik su na te...“
– sve sa skrečom koji mi je parao dušu. Odosmo nas dvoje omatorelaca, svako u
svoju sobu na trgu... Trgu Blama. Ništa od šprajcanja i arčenja preostalih
energija, a jeftino stečen snošaj bi nas možda i osokolio, no šta da se radi,
poslije neke životne ure okoštavaju i i apetiti i mašta.
Sjutra će biti bolje, mislih. I bilo je.
Odomaćeno se osjećah čitav naredni dan. Tako kao da ne bih morao ni napuštati
to avetinjsko selo. Mogao bih se, dakle,
stacionirati u napola-stvarnosti toga grada-makete, kaobajagi urba...
samo kad bi me primili u permanentni neplaćeni pansion, kada bi oci
manifestacija milo dojavili demijurzima, Miletu i Emiru zvanom Nemanja, a ovi
rekli: „Za prvog muškog laureata – može. Ponaročito ako je taj, a čujemo da
jeste, pjesnik iz kategorije super-težačke. Neka živucka tu kod nas zavazda.
Jedino da sam brine oko kerećih ćevapa i drugog provijanta, naročito
maliganskog, vinarsko-pivarskoga, jer je, kako čujemo, sklon.“
Moram uloviti negdje Kustu, da ga barim oko
te opcije. Jer bi u Andrićevom internatu za mene bilo kao u rajskome kazamatu.
Osušio bih se od pisanja, jer ništa drugo pod nebom dinarskim za mene ne bi
važilo da bi se okolo toga ne znam kako brižilo. Tako mi je dobro išlo u tome
izmaštanom azilu, uživah na nenadanom odsustvu iz žitija, narajcan za
kopulaciju sa Muzama, najstrasnije, najstrašnije.
U sobi, na krevetima, pisao sam pjesmu za
pjesmom.
I mada nijesmo – kao da jesmo.
Na jedvite jade najzad sam se pokrenuo
otuda. Nešto me zadržavalo... a ko drugi
nego bronzani Andrić, onako gospodski zamišljen na mikro trgu.
Istovjetan onome na stepenišnoj stazi što
se penje ka Pionirskom parku, zna se gdje je to.
Ne volim duplikate... replikante.
Pokemone zaljubljene u demone.
No ovom Ivu andrićgradskom, bar naizgled,
moglo se vjerovati. Djelovaše od svoga beogradskoga duplikata utemeljenije. Svi
replikanti, koliko god da ih je, mogu da idu u topionicu, da, ovo je pravi Ivo,
ovaj što kraj Drine odbljeskuje ka Suncu, sred autentične surosti, surovosti i
čamotinje podneblja u kome se zlopatio i od njega pobjegao... da bi opsesivno
pisao o njemu, tom vilajetu podjednako slavnom i ukletom.
Pio sam vino sjedeći na postolju do
Andrićevih cipela. Naslanjao uvo na skut mu, da provjerim šta iz bronzanog
zvona bruji, da li je mladi Ivo vinu skovao odu odistinsku. Da se ikako
razumijem u kabalu, da sam tad i tu imao cedulju sa upisanom tajnom formulom
dobijenu od Basare u pijanoj užičkoj noći (no ne sretoh ga, avaj, sem u
aveti...), zasigurno bih to učinio, odgudio bih oživljenja vračku u mukli
metal. Sada bi golem Andrić šestario perivojima pokojne republike, otkidao
glave mnogima, po mojoj želji, braćo i rođaci, baš kako bi se meni pijanome
svidjelo.
Ostavio sam, u zadužbinu, pregršt svojih
knjiga, Ivu Andriću za biblioteku. Bog da prosti, osjećah se kao blasfemija. No
dobro, oprostivo je, jer to su od mene tražili oci manifestacije, još prije
nego od kuće na daleki put krenuh. Sve je utanačeno negdje u višem smislu, u
promislu možda. Te tako, ležaće knjižja sa mojim imenom pohranjena u dugi
vijek, čuvana od vaši koje papir glođu.
Eh, evo par pjesama andrićgradskih,
nastalih za vrijeme slatkog laureatskog sužanjstva. Teška je robija u sobi
trokrevetnoj, praznoj dok je tvoje misli i tvoj vonj ne ispune. Zato mi se može
oprostiti što pišem liriku gdje god da skitam. Pjesma, uostalom ima mnogo šta
sa putujućom sudbom i fortunom. Ako ti se posreći, onda tvoj Sibe Poluđeli,
tvoj unutrašnji Ahasfer, onaj drugi TI... ili ko god da jeste taj putujući ti,
on samo zjapi i sasiplje iz svoga zijeva sve samim lirizmima.
Ergo, putopisac i pjesnik su, barem u mom
slučaju, nerazdvojne polovine. I moraju se izmiriti, uskladiti i sjediniti
tokom kruženja prostorima koje sam zacrtao u plan. A moja dinaritska saga
vibrirala je u bronzanom Andriću kao u Rubljovljevom zvonu. Taj titraj,
osjećam, traje i dan danji. Odjeci su sastavni dio kretanja...
Uzgred sam saznao da su se na ćupriji
desila neka užasna zbitija tokom rata potonjeg. Neki su sumasišavši sumareni
baš tu, na sred te drevne i znamenite građevine izveli feštu bijesa i
krvološtva. Jedan preispoljni zlotvor svoj uradak uvrstio je u srpska zlodjela.
Isto bi to, sa istim ponorom u očima, učinio nekoj srpskoj nejači da se samo
zalomilo da bude rođen kao nešto drugo, Kroat li ili Bošnjak. Ti nakaradni
primjerci isti su sa svake strane, oni su blizančad, među se rod rođeni. Neko
mi je, tokom onog teferiča, ili sjutra, na obali mamurluka, uz kafu u nekoj od
luksuznih kafeterija sred samog Ivovog trga, pokazao foto kolekciju rečenog
zločinca u pozerskom nastupu, baš tu na Mehmed-pašinom vitkom luku. Sablasno
mrtav stvor, ledeno nepokretan kao smrzla bara. Mora se reći da ni
najbešćutniji gmizavac, ona neman sa ostrva Komodo, nema tako piljeće praznilo
u očima.
Da, bio je to Jagodić. Tražio mi je izjavu,
da me snimi na diktafon kako fino laureatski trućam o ljepotama pjesništva, o
zakučastom razlogu da se na takav način postoji, omamljeno se obraćajući
smislovima i besmislu, u čast tragizmu bivanja, čovekovanju, slovljenju.
E, moj Jagodiću, – zumbao sam sebi pod
rever – logorašu i sužnju okašnjeli, tu iza ćoška, na kraju dvadesetog i na
pragu novog vijeka.
O, da, on vjeruje u misiju kulture. Strašna
je to priča. I strašnija pjesma, koja se ne umije odpjevati.
Šta li mu je bilo, pitam se sada, da se
maši seta onih fotografija spakovanih skupa u požutjeli najlonski svlak. I
otkuda mu... i zašto ih čuvaše uza se... i što ih meni ispostavi na uvid. Na
snimcima nije bilo ničega do portreta rečenoga zlog poklisara. Mirna
uslikavanja, bez akcije. Uvijek isti izraz okamine od lica.
Šta će to tebi, Jagodiću – morao sam da ga
priupitnem.
Okrenuo je ka meni pogled mjehura koji je
negdje podmuklo probušen i tuda pušta tekućinu, sitno piški.
- Radi podsjećanja – prošušketa on.
- ?
- Isti je ’vaki jedan moj dušmanin, čuvar
logora. E, vidiš, od njega sliku za
uspomenu nemam, sem onu u mojoj glavi. A ovaj njegov blizanac, il’
dvojnik, na sreću se sliko ko maneken. Hvala mu. Ovako ima šanse da onoga iz
svoje glave istjeram.
Nije bilo potrebe da išta dalje podpitujem.
Jagodić je, namjesto mene, tu za kafanskim
stolom moju pjesmu pročitao za usnimak koji će negdje biti upotrijebljen. Hvala
mu. Svježe su mi zazvučali moji stihovi, nekako novo, sretno od mene otuđeno.
Izgovorio ih je sa tečnim i lagodnim razumijevanjem, bez opreke i zastoja, kao
da su čista krtina smisla, kao da su
njegov lični izvještaj.
Ubrzo potom otisnuo sam se, ne bez
tjeskobe, preko kapije izmaštanog Ivo urba, pa uz brijeg Višegradov, ka
autobuskom stajalištu. Nigdje obrisa onog vakta što ga je Andrić opisivao, samo
trunje aktuelnosti, slina entropije.
Čim sam se zavalio u sjedište cijelu je tu
stvarnost pokupio kljun usisivača, sav galimatijas slika usrknuo je
neobjašnjivi kovitlac. Kao radnja filma koji si odgledao na matineu nedjeljom
raspršio se moj doživljaj. Mozak savremenog homo fabera i homo ludensa ustrojen
je video igricama, naviknut da briše.
Dilit. Erejz.
Ali poneki ludens ima poeziju.
Pomoću nje krade, nazad odsisava ponešto od
onoga što je usisano.
